Tomislav Dretar: "On" (roman u rukopisu) - "Il" (roman manuscrit)

On: "Star sam čovjek i vrijeme je da kažem onima koji će me pratiti na mojem posljednjem putovanju u kraj iz kojeg sam došao u ovu zemaljsku zabit što sam u životu stekao i naučio. Stekao nisam ništa. Praznih ruku došao prazninu odnosim sa sobom, a ona, priznat će te nije nikakvo bogatstvo. Odnosim samo nekoliko spoznaja, koje bih možda mogao nazvati i mudrošću, ali nisam toliko pretenciozan. Dakle, spoznao sam, ja koji sam najčešće donosio lakoumne odluke, nikad dobro promišljene u sebi, donesene na brzinu s posljedicama često bolnim po mene i moje bližnje koje sam stekao u ovoj zabiti, da je život posvuda jednako mukotrpan i da se sve te muke podnose kako se ne bi osjetilo pretakanje vremena kojeg po Einsteinu nema. Da je puka iluzija pretakanje tog ništa iz šupljeg u prazno i to sve istovremeno u realnom prostoru naporedo u realnom vremenu, onom kojeg nema. No, kao što mi je rekao moj prijatelj i terapeut psihijatar dr. Bastin ne brini prijatelju nitko sam sebe nije stvorio, u nama su mnogi ja koji su nas načinili takvima kakvim jesmo. Njegova se terapija čini djelotvornom, jer evo me izliječenog i oslobođenog nanosa koje su životne oluje nagomilale u meni kao pijesak na morskom žalu kotrljajući mu zrnca od jednog do drugog kontinenta dok ga plimom i osekom ne ostave na morskom žalu. Tko će moći znati koje je zrnce otkuda stiglo na moju obalu, tko je koji trag ostavio u mojoj osobnosti. Na kraju ostaje obala, ostajem ja sam na svojoj obali sa svojim mislima i trenutkom kad po ne znam koji put počinjem sebi postavljati isto pitanje. Što sad? I bivalo je tako dok mi jednog dana nije sinulo u glavi.

Tomislav Dretar | On - roman u nastanku - odlomak

Citirat ću vam jedan kratki monolog iz rukopisa jedne svoje neobjavljene knjige proze. Lik se zove On: 

Star sam čovjek i vrijeme je da kažem onima koji će me pratiti na mojem posljednjem putovanju u kraj iz kojeg sam došao u ovu zemaljsku zabit što sam u životu stekao i naučio. Stekao nisam ništa. Praznih ruku došao prazninu odnosim sa sobom, a ona, priznat će te nije nikakvo bogatstvo. Odnosim samo nekoliko spoznaja, koje bih možda mogao nazvati i mudrošću, ali nisam toliko pretenciozan. Dakle, spoznao sam, ja koji sam najčešće donosio lakoumne odluke, nikad dobro promišljene u sebi, donesene na brzinu s posljedicama često bolnim po mene i moje bližnje koje sam stekao u ovoj zabiti. No, kao što mi je rekao moj prijatelj i terapeut psihijatar dr. Bastin ne brini prijatelju nitko sam sebe nije stvorio, u nama su mnogi ja koji su nas načinili takvim kakvim jesmo. Njegova se terapija čini djelotvornom, jer evo me izliječenog i oslobođenog nanosa koje su životne oluje nagomilale u meni kao pijesak na morskom žalu kotrljajući mu zrnca od jednog do drugog kontinenta dok ga plimom i osekom ne ostave na morskom žalu. Tko će moći znati koje je zrnce otkuda stiglo na moju obalu, tko je koji trag ostavio u mojoj osobnosti. Na kraju ostaje obala, ostajem ja sam na svojoj obali sa svojim mislima i trenutkom kad po ne znam koji put počinjem sebi postavljati isto pitanje. Što sad? I bivalo je tako dok mi jednog dana nije sinulo u glavi. 

- Pa sve što sam činio i sve što mi se dogodilo s voljom. Mojom ili tuđom, sa saznanjem ili bez ikakve svijesti o tome što će mi se dogoditi ja sam sad ovdje u ovom trenutku u kojem postavljam sebi ovo pitanje i dođe mi u pamet da je sve to, cijeli put koji sam prešao vodio ovamo k ovom mjestu i ovom trenutku i ovom pitanju. Neki to nazivaju sudbinom. Pitanje izbora nije samo sudbonosno nego i sudbinsko. Ali, nije to saznanje ono što čini srž mojega saznanja kojeg vam želim ispričati. Ja nisam mogao drugačije odlučiti nego tako kako ću ovog časa odlučiti, a kako, to još ne znam, to ću znati kad ponovno sebi budem postavio ono isto pitanje. Možda ću opet odlučiti lakoumno, #à_la_légèr kako reče slavni Francis Carco u svom slavnom "Ponoćni čovjek" (#Homme_de_minuit) "Cette union, que cimente jusqu’à la mort un crime entre complices — et qu’il considérait jadis à la légère comme une création gratuite de feuilletonniste — Jim tout à coup s’apercevait qu’elle existait, qu’elle formait l’élément primordial de sa vie." ( Ta unija, koja cimentira sve do smrti jedan zločin među suučesnicima - i koji je on nekada lakomisleno držao kao besplatnu feljtonističku kreaciju - Jim najednom shvati da je ona postojala, da je formirala najvažniji element njegova života.) Ono što ću reći svojim pratiteljima , ne riječima već svojim životom da put kojim su išli i mjesto kamo su stigli bijahu čovjekom koji god je prešao i kamo je stigao njegovo vlastito djelo i nisu drugačije biti, jer radi toga su postupno nastajali, postojali i postali, ta praznina u lešu kojeg odnose u glib na općinskom groblju o općinskom trošku.

Mislav Gleich | Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada

 

PRVO POGLAVLJE

Muškarac u farovima

Jedina stvar gora od pijana svećenika za volanom mogla je biti pijani svećenik nevjernik za volanom. Slučaj je htio da je u gluho doba maglovite proljetne noći jedan takav svećenik – em naroljan, em heretik – vraćajući se iz vikendice dragog mu prijatelja nesmotreno upravljao autom. Osim što se nalio buteljom vina i ne-baš-skromnom količinom brendija, raspalio je glazbu do maksimuma, urlikao stihove Black Sabbatha i pratio ih neritmičkim zamahivanjem glave (s gustom sijedom kosom koja je poskakivala pri svakom zamahu). Da cirkus bude potpun, gutao je Jolly Rancher gumene bombone sa suvozačeva sjedala.

Cesta je bila gotovo savršeno ravna. Pružala se kao u beskraj, sijekući smrekovu šumu stiješnjenu s obje strane zastrašujućim planinskim lancima. Kao i svaki četvrtak u dva ujutro, na njoj nije trebalo biti žive duše, a još manje one mrtve; mjesto je bilo toliko zabačeno da se ondje nitko nikad nije našao za shodno umrijeti.

Lea Brezar: Godina Štakora | Prvo poglavlje – Potonuće

Altea

Nije njena prabaka Nada skočivši, u ledeno more s Titanika, preživjela davne 1812., boreći se s hladnoćom vode i nastavila život negdje na dalekom kopnu Amerike, da bi se ona ovdje spoticala, odustajući, o sitnice života koje joj ne daju dalje! Prabaka Nada je nastavila živjeti u stranoj zemlji, gdje je jezik prva nepoznanica, a ujedno i jedina stvar koja može osigurati preživljavanje na tlu koje uopće ne poznaješ. Iako kažu - ljepotica kao ona, lako je mogla tim darom zaludjeti bilo koga i u tren oka skrasiti se kao kraljica.

Gleda se u ogledalo - i vidi te prabakine crte. Nosi te gene – zanosna je, svjesna toga s čime je obdarena. Visoka, čvrstih ali snažnih nogu, oblih bokova. Grudiju koje mame poglede. Putenost koja se nekada cijenila, danas mora stati u konfekcijski broj 34, koji mogu obući samo mršavi dečki i pokoja tinejdžerka bez bokova. Ona ne.

Joe Argus | Kolo sreće - nastavak

*

Trio teenagera vozilo je slabašni Matrix sa neviđenom strašću. Izmjenjivali su se za volanom po pustom i zabačenom dijelu grada kamo niti policija nije voljela dolaziti osim kada je morala.

Motor je davao sve od sebe pod punim gasom a muzika je treštala koliko su zvučnici mogli dati od sebe.

-Znate što mi je rekla Bionce jučer u školi – upita Stripi ekipu?

-Sigurno to da ne može spavati bez tebe – odgovori Fifti koji je dobio nadimak po izgledu i imidžu koji je podsjećao na Fifti Centa.

-Primila me je za ruku i diskretno povukla u kut iza garderobnog niza ormarića. Nastala je stanka sa šutnjom.

Joe Argus | Kolo sreće

Odlomak iz romana

-Što je danas, utorak? Ovaj dan ću zapamtiti za cijeli život! Nećeš vjerovati što sam vidio na parkiralištu Oakwood centra: živa istina. Ti znaš kakav sam: moje srce ne slini za novcem; dakle nemam ti što lagati u vezi svega što sam vidio – reče Jeruzalem.

-Kao novac te uopće ne zanima – upita Strike? Gledao si kofer pun love na dohvat ruke, okrenuo se i otišao? Ili voliš život ili ga ne voliš… a samim time što živiš – znači da ga voliš; ne moraš mene muljati. Zna se da novac predstavlja život; dobar život – odgovorio je Strike. Ili mi možda cijelo vrijeme pokušavaš reći da si preko noći postao nekakav nirvana Hindu svetac?

-Kažem ti gledao sam tu hrpetinu para kako viri iz pretrpanog kofera na sjedištu automobila ali me je jednostavno obuzelo gađenje jer sam odmah pomislio na nekog utjecajnog ljigavca s kravatom u odijelu i špicastim sjajnim cipelama. Veliki novac uvijek me asocira na „velike face“ ili ljigavce.

Peđa Ristić | Niko kao ja - Moji bahati drugovi II deo

*

Gaga stiže sa druge strane jezera. Dok, kao i obično kasni, razmišlja Da l’ okolo da vozim, ili da uzmem trajekt? Približavajući se pristaništu, proceni da ima još nekoliko mesta na trajektu. Uh, dobro je. Taman stižem, odmah će i da pođe. Zaustavio je auto kod kioska za kupovinu karte, ostavio motor da radi. Nekoliko turista je čekalo u redu pod maskama na propisnom odstojanju. Pritrčao je, energično ugurao svoje visoko i snažno telo do šaltera i ubacio novčanicu. Žena koja je upravo uzela svoju kartu, službenik u kiosku, sledeći turista u redu – svi su bili zbunjeni njegovom desantnom akcijom. 

Bilo je prohladno popodne, sunce je već žurilo da sija negde drugde. Gurnuo je još jednu veliku novčanicu mornaru kraj rampe u ruku uz komentar: “Diži rampu, kreći odmah!” Mornar je zaustio da mu kaže da na trajektu ima mesta za još nekoliko automobila, da ima još turista koji, eno, kupuju karte… Odustao je poznavši ga i videvši otvorenu šaku sa prstima koji energično klimaju gore-dole, kao da mu govore “Hajde, hajde, kreni!”

Peđa Ristić | Niko kao ja - Moji bahati drugovi I deo

alavost...arogancija....beskrupuloznost...bezobzirnost..bezočnost...bezosećajnost...blaziranost..brutalnost...destrukcija....dominacija....drčnost....drskost....dvoličnost...gizdavost...goropadnost..gramzivost...grubost…hvalisavost......izveštačenost....kaćipernost.....korumpiranost.....nadmenost....naduvenost...narcisoidnost…našepurenost.....neljudskost....nemar.....neodgovornost....neotesanost...neozbiljnost....neprincipijelnost…neprofesionalnost.....nestručnost.....neukost....obest....oholost....osionost....ostrašćenost...pokondirenost…pokvarenost...prepotncija....primitivizam...prpošnost....razmetljivost....samodopadljivost.....samoljubivost…..samovolja...sebičluk....snobizam.....sujeta...taština...umišljenost…uobraženost...uskogrudost...uznesenost

Dugo nisam video moje drugoeve. Ranije smo se nalazili češće, bar jednom mesečno. Obično petkom, jedan od onih ručkova koji traju do večere… U stvari, oni se sastaju redovno a mene po nekad pozovu… kad sam ono bio poslednji put s’njima – pre dve-tri godine, kad’li – super smo se proveli u Kafani. Pihtije, čvarci, rakijice, salate, pivo, vino, pešenje, ribe… Ma, od tice mleko, što se kaže bahanalije! Više od pola je na kraju ostalo, bacilo se… A razgovoru i šali nikad kraja. Svako ima da ispriča po neku anekdotu sa posla, iz saobraćaja, sa ženom ili sa taštom ili sa nekog službenog puta. Meni se ne dešava toliko toga u životu, a nemam ni para kao oni (pa me valjda zato tako retko i zovu) al’ neka, nema veze, glavno je da me ipak ponekad sete, da me pozovu. 

Željko Perović | Mitar sa Romanije

 

Prvim svitanjem naselje se budilo svježim mirisima kafe, udarcima čekića i jekom kovanih dasaka. Bila su to harmonična i vesela buđenja, pozdravljanja i dozivanja, koja su nastavljana preko cjelog dana. Udarci čekića i odjeci kovanih dasaka kao crkvena zvona privlačila su slučajne prolaznike i gotovo svakog dana neko bi se novi pojavio, raspitao i upitao, da se i on sa radom u koštac uhvati. 

- Dobro jutro ljudino! Uranio zoru prevario! Jesili se umorio?

- Dobro jutro, dobri čoveče! Kako ću se prije umoriti, ako Boga znaš, tek sam krmelje sa snenih očiju rastjerao, reče Jovan smijući se, pa upita.

- Koje ime nosiš i odakle dolaziš ljudino?

- Ja sam ti Mitar sa Romanije rodom, reče i poskoći iznenađen pitanjem i sa ispruženom rukom krenu Jovanu u susret.

Željko Perović | Zubata česma

Uvjek postoji nešto kroz šta čovjek mora da prođe, onda ga se odrekne, ili još čvršće stegne, prigrli ili odbaci. Sud pojedinca za krivicu nekog sličnom njemu kazna gotovo nikakva, ali kada masa sudi i osudi, tada grešnik za stidom nema hrabrosti. Okreće se i priklanja da i ne zna kome, jer odbačenom šta drugo preostaje. Druženje moje sa odbačenim odavno je zaledilo vrijeme, od pitomine santa leda posta, rijetko da mu imena se sjetim! 

Na zaravnak poviš Varošine, kao hrabra vojska ispela se grupa doseljenika, pa umjesto logora odlučili da grade svoje kuće, male, tople, ali do puta i sa velikim dvorištima. Takva ti je sirotinja, ona bi uzela i pola velike njive, samo da se u društvu imanjem pohvali.

Naselje svakim danom ubrzano množilo, jutrom rađalo i kao trudna žena širilo. 

Dragana R. Tafra | Tajkunova kći, Beletra 2019., odlomak

Našla ga je na šljunčanoj stazi uz rub vrta kako s rukama zavučenim u džepove kaputa nogom zamišljeno gurka kamen na tlu. Nije obraćao pažnju na to hoće li takav sport oštetiti finu kožu njegovih crnih cipela. Misli su mu bile daleko. 

– Tebe sam tražila! - glas joj je bio veseo. Prilazila mu je brzo. 

Spretno je koračala kroz šljunak na potpeticama gotovo nepristojne visine. Tako naoružanih stopala glava joj je dosezala nešto iznad njegova ramena. 

Nije ga iznenadila. Očekivao ju je. Ili joj se tek nadao? Bilo mu je beskrajno drago što je došla. Međutim, kad ju je pogledao učinilo joj se kao da je ne želi vidjeti. Mislila je da će je u polumraku podnih svjetiljki dočekati s osmjehom. Hladnoća njegova lica ju je zabrinula. Na mjestu se uozbiljila. 

Promrmljala je sebi u bradu: – Što sam sad skrivila? 

Branka Erdelji-Štivić: | Starenje za početnike, odlomak, Beletra, Zagreb, 2019.,

Našli smo ugodan stol u kutu, s prozorima na obje strane. Sjedila sam tako da sam imala pogled na osvijetljenu skijašku stazu na kojoj je bilo nekoliko noćnih skijaša te na snježne obronke oko nas. Kroz drugi prozor dolazila su nam svjetla ulice i već zatvorenih dućana, ukrašenih, šarenih izloga s brdašcima snijega preostaloga nakon čišćenja pločnika te zvonikom crkve u blizini. Bajkovito, bez pretjerivanja.

Netko je naručio Bardolino, Sonjino omiljeno crno vino iz okolice jezera Garda. Osjećala sam se dobro i mirno, ali nije me privlačio alkohol. Stoga sam na početku samo malo liznula, a poslije sam se uglavnom igrala čašom držeći je za nožicu. Ne znam koliko je vremena prošlo i koliko je Sonja popila, ali bilo je jasno da joj je malo previše.

„Evo jednog kviz-pitanja: što je bolje? Ovaaj, mislim, što bolje, ovaaj, funkcionira”, stala je i otpila dugi gutljaj. „Kaj sam ‘tela reći? Što bolje funkcionira, mlada ženska i stariji frajer ili stariji frajer i mlada ženska?” ispalila je. 

„Kak’ misliš, kviz-pitanje? Postoje li neka pravila u tom kvizu?” postavio se Miljenko.

Stjepo Martinović | Kornelija broji oblake, odlomak, Beletra 2019.

Kornelija Lengyel sišla je s prvoga jutarnjeg busa iz Zagreba toliko drugačija da sam je dobru minutu promatrao pitajući se je li to doista ona; posivjela tena, s teškim podočnjacima, kose gotovo nemarno uvezane na potiljku, ni traga sjaja u smaragdima, korak nesiguran, pokreti kao u čistačice koja je oplazila sve podove od sedmoga kata do prizemlja. Prišla mi je bez riječi, zagrlio sam je, osjetio kiselkast miris njezine kože kao od ishlapljela parfema… uzeo veliki kovčeg na kotačićima, ona je ponijela manji, krenuli smo prema Saabu.

„Molim te da popijemo kavu“,  kazala je umalo šapatom, tresem se od manjka sna.“

Ubacio sam prtljagu u auto, sjeli smo pred Karolinu – konobarica nalik leptirici koja se netom iskobeljala iz čahure pa se tegobno razbuđuje zamolila je da pričekamo, aparat se još grije.

„Toliko toga smo rekli jedno drugom ovih dana“,  bilo je moje razbiti mûk, „ne preostaje nam nego podvući maglovitu crtu, suočiti se s izazovima stvarnoga početka, kao da smo se vratili sa svadbenog putovanja pa se moramo uhvatiti ukoštac s onim o čemu dosad nismo ni razmišljali. Kornelija… najavio sam te posadi; vidim ponijela si odjeće za nekoliko dana – od danas radiš u Korkyri, preuzimaš posao što ćeš ga sama osmisliti. Očekujem također da sudjeluješ u odabiru onih koje tražimo oglasom, znaš o psihologiji mnogo više od mene… ja mogu ocijeniti koliko netko poznaje struku, ti ćeš provjeriti tko je individualist, tko timski igrač, kakva mentaliteta, temperamenta…“

Florian Hajdu | Csoki

Izlomak i romana ( Nedelja bez Csokia na Pissarou )

Rasmija je pokrila uši dlanovima da bi na taj način sprečila, pokušala, smanjila dočujavanja, iz svih pravaca raznih zvukova, tonova, glasova, tišeg polušapata iz prostorije gde je žmureći ležala na kosturu madraca od žičanih federa, višeslojno prekrivenim tekstilnom robom dobijenom od Crvenog krsta, do unutrašnjosti uha, svesti, mozga i onih delova tela koje su, tada, takve vibracije pomerale, dražile, širile, grčile, skupljale, izazivajući u njoj nedefinisani, nepoznati osećaj naboja, čudne, dobujuće, srcelupajuće toplote u grudima, obrazima, i od toga, a u zavisnosti sa tim, pojedinim, unutrašnjim, spoljnim delovima organizma, da sve do jutra ta sveukupna nekontrolisana osećanja ne zavladaju njome. Nije uspevala, htela... Mogla je, da je želela, prstima skoro u potpunosti da zatvori dotok iritirajućih uznemiravanja u ušne kanale bubne opne, ali neka neukrotiva unutrašnja voljna energija, koja je prodirala iz nje skoro sveodkuda, terala je da iz svakog svog pokreta, pomaka tela, delova, draži njenu nezapočetu, nedovršenu stvarnost i da u mašti traži odgovore na pitanja koja joj takvo neželjeno prisilno stanje nameće, pa fantazmagorija i uzbuđeno telo sada postavljaju, koja su poput romana 'Rat svetova' Herberta Georgea Wellsa, gde je stvarnost, radnja, podvrgnuta raznoraznim interpretacijama, strahovima, predrasudama, mogućnostima; ili Dejvid Herbart Lorensov 'Ljubavnik lejdi Četerli', ono sa piscem Majklisom i lovočuvarem Oliverom; i taj neodgovor, haos, u glavi je nju prisiljavao da se trudi sve intenzivnije, stvarnije, da identifikuje one raznolikosti, suptilne pojedinosti svakog ponaosob tona i otkrije ko, šta, kome, koji zvuk više odgovara, čini, godi, uzrokuje, prouzrokovao je učestali glasniji ili tiši ređi, a njoj stvara nemogućnost zasanka, sna, spavanja i učinio mnoga otvorena, mentalno telesna uzbuđenja, odakle od koga, čega potiču, šta ko kome time stvaraju, zadovoljavaju, smiruju, nadražuju, zašto sve to nju toliko uzbuđuje. Tiho, da se ne oda da je budna, lagano je spustila ruke sa glave, nečujno ih uvukla ispod grubog sivomaslinastog, ućebanog, konjskopokrivačkog ćebeta, kojeg je otac Širhabudin doneo sa sobom iz Gornjih Bajvata kod Zavidovića sa reke Gostović, u kojoj slapovi suza čistu vodu sa pastrmkama, pre parenja, prevrću, kao deda Joksimov vašarski ringišpil u Svilancu, lokalne kicoše odevene u modne mornarske majice sa uskim belo okeanplavobojnim vodoravnim štraftama i šibičinom glavom na butinama, brzopoteznim veštački izlizanim Rifle farmerkama sa mentol cigaretom u napućenim usnama na otvaranju sezone Ringišpilijade i takmičenja za najvišeugaoni izbačaj i najdužetrajni zamotaj u dugačkim lancima, nosačima sedišta, bez pomoći držanja sa rukama, visokog kružnog drvenog limunžuto cinober plavobojno ošaranog ringišpila, kojeg su prodavci uglja iz Dubrave kod Tuzle posle prodaje kreka ćumura na rečici Gostović posle kupanja zaboravili. Osetila je da joj neobično godi, izaziva milu guščekožoježinu uzduž kičme sve do bila, kada desnu ruku ugura među stisnute butine, skoncentrisala se na to kada je čula sve internzivnije škripanje i glasnije, brže zagušenotupe udarce, poput tupih rafalnih šamara sa gvozdenog kreveta, kraće, brže udahe, jaukoliko vapajne nedovršene molbene reči sa cičeće vrištećim izdasima majke iz pravca gde je ležala sa ocem…

Florian Hajdu | Francesko

/izlomak iz romana /

Jorgos je osetio, znao, onoga trenutka na plaži, da je Emilija primetila, krajičkom levog oka i čula onaj njegov jaukouzdah, vidno teatralni pad iz sedećeg u ležeći položaj, i videla njegovu glavu ostavljenu u istom pravcu, okrenutu na desnu stranu, da bi oči i dalje glavogubećim prizorom, senzacijom, njegovo telo ispod trbuha miloosećajno uzbuđivale, kada je na to, Golijačanka, skupila noge, savila obe u kolenima i obema rukama ih obgrlila u listovima, ovlaš više reda radi desni kraj šarenoleptirasto dizajnirane haljine sada sasvim priljubila između peska i dokarličnog sastava svojih butina. Grk je, odlaskom Rite, ostajući nasamo sa Emom u svojoj bakalskopiljarskoj radnji snažno osetio u slepoočnicama, uz kičmenu moždinu, vg sećanja, toliko sada samouzbudila. Počelo je to danas od slučajnog susreta na sitnomakadamskom putu u parku sa deda Rusom, pa se u piljarnici jedva uzdržavala da to otvoreno ne prizna pred Grkom ili da krene ka njemu, uđe iza pulta, njišući se nežno lagano u struku, sasvim pripije uz njegovo telo, desnu butinu uvuče između Hristosovih nogu, pa mu rutinskoosećajno obema rukama obuhvati vrat privuče mu lice na neobuzdavajuće grudi, sa osetnovidno uvećanim nadraženopodignutim bradavicama, od trenja, zbog bržeg i dubjeg disanja, čvrsto stegne, zagrli, pokaže koliko je željnouzbuđena. Napolju na ulici i ispred radnje veći promet koji počinje po podne oko šestnaest časova je uveliko prošao, prestao, i prolaznika nije bilo, tek retko po koji prođe užurbano mostom ili prema jednom od redova pustih ulica. Sunce se već spustilo sa vedrodivljegolubijesivog neba do treće četvrtine njegovog ovdevidnog puta, do polovine zlatnokrstnog zvonika Saborne crkve, kada je Jorgos skupio sve kuraži koje je osećao neophodnim da izađe isored pultne tezge i priđe teskim, debelim, drvenim, policijskoplavobojnim vratima sa malim kvadratnim zastakljenim otvorom gde je bila smeštena žutokartonska tablica sa tamnokarminbojnim natpisom „zatvoreno“ okrenutom prema unutrašnjoj strani piljare, okrene tablicu i Elzet ključ u bravi, bez reči uhvati desnom rukom desnu neopirajuću, opuštenu, ruku iznad lakta Eminu, a levu smesti na srtuk iznad bedra više do pupka i kao u bunilu povede je iza tezge do izbledelobraonkastih vrata magacina…

Tomislav Beronić | Tajanstveni tekton, odlomci

Odlomak 1

Novi pokusi, koje kanim izvoditi izvan laboratorija, bit će u realnom okolišu. Dakle izloženi Suncu i Mjesecu, vrućini i mrazu, kiši i snijegu, prašini i vjetru. To, naravno, zahtijeva zaštitu zavojnica od vanjskoga atmosferskog, mehaničkog i svakoga drugog utjecaja. Takva zaštita ne smije bitno povećavati otpor u slanju energije.

Zatim, trebat će mi sirova struja kakva se dobiva na glavnom izlazu iz same elektrane. Bilo bi idealno  eksperimentalno postrojenje smjestiti u neposrednu blizinu elektrane. Ako to ne bude moguće, trebat ću izravan dalekovod iz elektrane do postrojenja. A ako je i to neizvodivo, onda treba postaviti snažne agregate. Dio postrojenja bit će transformatori koji će sirovu električnu energiju pretvarati u pogodne napone i jakosti. Nakon što takvu struju provučem kroz Tesline zavojnice trebam je ispucati na površini od nekoliko stotina četvornih kilometara. U prvoj mi je fazi potrebno  ravno nenaseljeno područje bez ikakva vanjskog utjecaja ili barem sa što manjim. Gdje pronaći takvu lokaciju? To je jedno od pitanja koje će rješavati Uprava.

Dinko Mihovilović | Krletka od mora, odlomci

Str. 60

U trenutku u kojem je moje stopalo dotaknulo asfalt Atene bio sam toliko uzbuđen da se nisam ni sjetio pomisliti na referencu na Neila Armstronga i njegov korak na Mjesecu. Grad oko mene kao da nije postojao unatoč tome što je glasno brujao kao da želi da cijeli svijet čuje koliko je živ. Mehanički sam otišao do infopulta i raspitivao se za Galatas. Autobus je upravo otišao, no ljubazna gospođa s druge strane stakla objasnila mi je da stignem na trajekt, i to bez veće žurbe. Gotovo ista cijena, ali skoro sat vremena kraći put.

„Volim vožnje brodom”, rekao sam joj, iako ni sam ne znam zašto. Odgovorila je smiješkom i pozvala osobu koja je stajala iza mene da pristupi pultu.

Bio sam svega nekoliko puta u životu na brodu. Možda tri ili četiri. Svakako premalo. Neki osjećaju mučninu, no mene to ljuljuškanje opušta kao rijetko što drugo. Kopnena vozila ublažavaju osjećaj ceste, a i same ceste su neprirodne, baš kao i tračnice. Avioni lete zrakom, no u njima ne osjećam gotovo ništa, osim u slučaju turbulencija. Ali brodovi, brodovi ne mogu ublažiti more.

Jan Bolić | Težina stvarnosti, odlomci

Str. 15-16

- Jesmo li vas probudili, detektive? - upitao je jedan prisutni policajac koji je stajao ispred žute trake. Rukom ju je lagano podignuo. ¬

- Ah, što ću! To mi je posao, kao i tebi - promrmljao je John sagnuvši se kako bi mogao proći ispod trake. Nije se uopće činilo da je noć koliko je bilo ljudi i svjetala u ulici, svi su obavljali svoj dio posla. Navukao je rukavice i prišao bliže tijelu. 

- Tko je ubijeni? - upitao je policajca koji se nalazio blizu tijela.

- Mark Robinson, liječnik… kirurg. Imao je četrdeset i pet godina i živio je u ovoj kući - zbunjeno je rekao pokazavši rukom prema kući. John se okrenuo da pogleda gdje je ta kuća, no kad se okrenuo vidio je forenzičara Raya Ballarda, dugogodišnjeg kolegu, i naravno prijatelja,  koji mu je izmamio osmijeh na lice, a koji je taman na sebe navlačio bijeli kombinezon.

Vlasta Janton | Zagrljaj u koji pripadam, odlomci

Odlomak 1

Netremice su se gledali ne prozborivši ni riječ. Trajalo je to možda nekoliko sekundi, ali njoj se činilo kao da je vrijeme stalo. Tijelom joj je prostrujao čudan nemir. Jednostavno nije mogla maknuti svoje oči s njegovih.

Ušao je u cvjećarnicu, a onako visok i muževan nije mogao ostati nezamijećen. Imao je lagano valovitu smeđu kosu koja mu je padala do vrata. Alina je iznenada dobila poriv da prstima prođe kroz tu razbarušenu kosu. Tamne oči su je proučavale ispod gustih obrva. Imao je nježne, senzualne usne, a nos mu je bio malo poveći, no tu mu je davalo neki neopisivi šarm.

Bio je vrlo privlačan muškarac, ne toliko lijep koliko privlačan. Zračio je nečim posebnim, kao da je imao stotinu magneta u sebi, kao da je imao misiju privući čim više pogleda. Bio je itekako svjestan svog dobrog izgleda. Zračio je samopouzdanjem. Sigurnim korakom krenuo je prema njoj.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (III. dio)

...

- Dopustite, gospođice... - pomogao sam joj svući jaknu i odložio je na vješalicu.
- Hvala, gospodine. - krenula je sjesti, na što sam poskočio do stolice i, kako je red i običaj, pokretom naznačio pomoć. Osjetio sam njezinu nelagodu.
- Ovi tvoji maniri me zbunjuju.
- Smeta te?
- Ne, samo nisam navikla. Makedonac to ne bi napravio.
- Jebiga, gospo’ice, ipak sam ja gospodin. - naglasio sam posprdno i nasmiješio je.
Pružio sam joj jelovnik i prepustio da izabere hranu. Letjela je pogledom po ponudi, zadržala se kratko na à la carte stranici.
- Moram do toaleta, a ti nam naruči piće. Ja ću žoltu.
- Što, molim?
- Pa rakiju. - začudila se mojem neznanju. - Nisi probao žoltu?
- Želudac mi ne podnosi rakiju. Ubije me žgaravicom.
- Onda nisi probao dobru rakiju.
- Eh, draga... Moj je stari Slavonac, a tamo se pravi najbolja šljivovica na svijetu, znaš.
- Žolta je lozovača. I posebna je, žuta zbog buradi u kojima se čuva.
- Vidim, dobro se ti razumiješ u rakiju. - podsmjehnuo sam se.
Čula je zrno zloće u komentaru, uzvratila mi primjerenim pogledom i pošla prema toaletu.

Nisam želio riskirati. Za sebe sam naručio Chivas i mineralnu vodu, naglasivši konobaru da ćemo jelo naručiti kad stigne dama. Sjetio sam se prijatelja Vilka koji je svakog puta kad bismo se sreli uz piće komentirao Chivas mojim snobizmom. Ti i Tito, rekao bi, snobčine. A radilo se samo o tome da je to bilo jedino žestoko piće koje mi tijelo nije odbijalo.

Sjedio sam u toplome drvenome ambijentu, uz prozor, tik do zavjetrine uzgibane tame jezera o koju se odbijala sada rijetka poslijepodnevna zraka niskog sunca iza sve prisutnijih oblaka. Iz zvučnika se razlijegala neka sedamosminska makedonska tužaljka. Tri para su joj veselo kontrapunktirala čavrljanjem uz porcije s roštilja, smijuljeći se i smijući, zveckajući jedaćim priborom i čašama. Plavičasti drhtaj plamena svijeće iz zasmeđenog stakla fenjerčića na crveno kariranome stolnjaku vratio me nekoliko minuta u prošlost, u nedavnog mene kakvog sam rijetko sretao.
Prvi put na klupi novozagrebačkoga predgrađa, nakon prvog izlaska, izleta u teatar s Nives, u trenutku pred očekivani, podrazumijevajući poljubac. Zatim, kad se ukazala u predsoblju stana svojih roditelja, ponosno mi pokazujući nagost jedva skrivenu netom sašivenim cijanom i magentom novog bikinija. Posljednji put u šetnji Palmotićevom ulicom, kad sam joj dlanom dotaknuo kožu leđa što se otkrila u eleganciji avangardno skrojenog prostora između izazovno kratkog zlatno žutog topa i duge uske suknje.

Uz Ivu nikad. Uz Vedranu ne. Ni ranije, uz neka druga draga imena.

Vizija ranjivog, razotkrivenog ženstva se u meni, u neobjašnjivim, tajnovitim mehanizmima naučene i usvojene percepcije poistovjećivala s nedostižnim, s umjetničkim djelom što je stvoreno za mene i zbog mene, ali kojega nisam dostojan. U takvim bih se trenucima odgurnuo, katapultirao u prostor svijesti u kojem sam mogao biti samo promatrač, publika, a ne protagonist. Gubio bih u takvim trenucima tlo pod nogama svoje muškosti i muževnosti, treptao poput plamena ove svijeće na stolu, ljuljao se poput jezera u sve jačim zapusima juga. Godinama sam alibi nalazio u mladosti, u neiskustvu, u nedovoljno življenom. Više nisam mlad. Nisam ni bez iskustava. Živio sam nekoliko života. Što bi mi sada trebalo biti izgovor? Pet godina samoće? Opet?
Procijenio sam da pred Milinom mladosti neću trebati opravdanja za išta što jesam, činim ili kažem. Da joj se neću trebati tumačiti. Da će naprosto razumjeti ili znati, postaviti možda i pitanja na koja će uvijek dobiti jasne, nedvosmislene, iskrene i izravne odgovore. S njom mi se nisu igrale igre lovice i skrivača. Nisam više imao vremena za takve pizdarije. Bio sam spreman muški se izložiti kosmičkom svemu.

- Eeee, ne može to tako... - sjedala je za stol i autoritativno podviknula zvonkim mezzosopranom prema konobaru: - Dečko!
Spremno se odazvao i primio njezinu narudžbu šopske salate.
- Da se mezi uz piće. Običaj je. - primjetila je moje čuđenje.
- Hajde, probat ću i to... Ali, oprosti, ovo dečko mi je presmiješno. Čovjek je stariji i od mene.
- Pa tako ovdje zovemo, kako ti ono kažeš za kelnera? Konobar.
- A konobarica je onda što? Djevojčica? - nisam mogao ne nasmijati se.
- Devojče. - mirno je odgovorila mom kleberenju podižući čašu žute tekućine. - E pa, nazdravje.
- Živjeli! - nazdravio sam.
Otpila je kratki gutljaj i blagom grimasom naznačila oštrinu okusa.
- Što bismo mogli jesti... hmm... - zagnjurila se u jelovnik.

Bože, hvala ti za njezino lice, prostrujalo mi je kralješnicom, na rubu da me ponovno lansira u nesigurnost. Srećom, dečkova se ruka sa salatom stvorila u kadru sekundu pred moje polijetanje.
Mila se odlučila za teleće medaljone u umaku od šampinjona, ja za srednje pečeni biftek u umaku od zelenoga papra. Nisam bio suviše gladan, nije mi se eksperimentiralo s makedonskim specijalitetima. Trebalo mi je muško, krvavo jelo. Predložio sam cabernet sauvignon s čime se složila, ali naglasila da nije raspoložena za butelju. Stigle su dvije bočice Aleksandrije i spasile me potrebe da glumim vinoznanca.

- Kvari se vrijeme... - otpuhnula je dim cigarete prema prozoru. - Moglo bi biti i snijega.
- Teško mi je zamisliti Ohrid pod snijegom.
- Oh, još kako ga može biti. Ovdje i ljeti zna noću gadno zahladnjeti kad se zrak spusti s planine. - poučavala me.
- Znam, osjetio sam to. Ljetos sam na povratku iz cirkusa morao uključiti grijanje u automobilu.
- Stvarno, kako se Azri svidio Ohrid?
- Ah, bila je oduševljena. Tjednima nije prestajala pričati koliko joj je bilo lijepo.
- Meni ga je već pomalo dosta. - kao da se namrštila gledajući prema vodi. Pogledom sam potražio pojašnjenje.
- Skoro svakog ljeta sam ovdje. Zadnje četiri godine, cijelo ljeto probe, nastupi sa zborom... Radna ljetovanja. A i dojade s vremenom ista lica, isti prostori...
- Hoćeš reći da nisi skoro bila na odmoru?
Kimnula je u tragu neugode nalik stidu.
- Meni je Ohrid bio prvo ljetovanje nakon četiri godine... - suosjećao sam.
- Gdje ti je bilo najljepše? - pogledala me čeznutljivo.

Strelovito sam, u zalogaju salate, premotavao magnetoskopsku vrpcu svojih ljeta, lijevo, desno pomicao linearnost vremena, zastajao u brzopoteznoj procjeni, kretao dalje, unaprijed, unatrag, tražio mjesto istinskog, najdubljeg proživljaja trenutka u prostoru.

- Prije pet godina sam bio u Nizozemskoj. Bio sam upoznao jednu ženu na internetu, Milenu...
- Opaaa... - nije mogla zadržati.
- Nije bilo to što misliš, ali, da, sprijateljili smo se. Sprijateljili! - naglašavao sam ozbiljno, ne znajući zašto, vjerojatno zbog njezinog smijuljenja.
- Inače je iz Hrvatske, devedesetih se udala i živjela gore. Sjajna, duhovita, obrazovana, samosvjesna žena. Pozvala me k sebi u goste i kako mi se sve u to vrijeme posložilo da bih mogao, otišao sam. Bila je razvedena, puna razumijevanja. To mi je i bilo najpotrebnije, maknuti se iz Zagreba i pročistiti misli nakon razvoda.
- A-ha... pročistiti misli, to se, znači, tako kaže... - nastavljala se zabavljati, podbadajući. Pravio sam se da ne primjećujem.
- Bilo kako bilo, jedan od tih kolovoških dana smo...
- Kolovoz?
- Avgust. Dakle, jedan od tih...
- Cijeli svijet kaže avgust, samo vi Hrvati izmišljate svoje riječi... - smijala se.
Komentar sam odgodio za neku drugu prigodu.
- Dakle, jedan od tih avgustovskih dana smo proveli na zapadnom dijelu plaže u Scheveningenu, praktički predgrađu Den Haaga. Čudesna, čarobna pješčana plaža na desaturiranom tirkizu Sjevernog mora, a prostire ti se vidikom, u punom vidnom polju, čini se da ne prestaje bilo s koje strane da je gledaš. Nestvarno lijepo, čak i za mene koji nisam ljubitelj pijeska.
- O, ja volim pješčanu plažu. - gledala me oslonjena na dlanove.
- Usput, dan ranije sam vidio Panoramu Mesdag, fenomenalnu cikloramu...
- A to je?
- Cilindrična slika. Promjer tog cilindra je oko četrdeset metara, dakle, sama slika je možda duga stotinjak i nešto metara, a mislim da je četrnaest metara visoka. Kada je promatraš s, kako bih to nazvao... opseravatorija galerije, recimo - imaš iluziju da si u devetnaestom stoljeću i da stojiš na vrhu pješčane dine s koje vidiš scheveningensku plažu, sela i jedrenjake, more, svuda oko tebe, u punom krugu. U milijun detalja. A da bude još bolje, ispred same slike je i stvarni pijesak, lažni teren koji se spaja s podnožjem slike i pojačava iluziju. Fantastično, sigurno bi ti se dopalo... Jasno, jedva sam čekao da plažu vidim i uživo. Međutim... - zastao sam da otpijem malo vatrene vode i zalijem je mineralnom.
- ... čaroliju sam doživio tek kasnije uvečer.
- Ne sumnjam. - prosmijalo je nezadrživo iz nje.
- Ej, beba, ako ćeš zajebavati, neću ti pričati. - počelo me simpatično smetati.
Uz hihot je prešla prstima preko usta kao da povlači zatvarač, zaključava ga i baca ključ. Odlučio sam pričekati nekoliko trenutaka tek da se uvjerim je li me spremna saslušati barem s trunčicom ozbiljnosti, naumio nastaviti nakon što je lice ponovno smjestila između dlanova i pogledala me suzdržavajući smijeh očekivanjem nastavka.
- Svidjelo mi se ovo beba. - zatreptala je lutkasto.
Nisam znao procijeniti nastavlja li sa šalom, je li ovu meni neuobičajenu riječ, iznenadnu, evidentno spontano izletjelu, nikad ranije izgovorenu u ovakvom kontekstu čula kao uvredljivu ili joj se doista svidjela. Ignorirao sam. Uostalom, tako zatreptavši, izgledala je preslatko.

Dečko nam je poslužio jela, natočio vino, nestao. Zaželjeli smo si prijaten ruček i dobar tek, prionuli jelu.

- I, što se dogodilo uvečer?
- Nedaleko od pristaništa, u turističkom centru scheveningenske plaže, postoji jedan kafe restoran. Ako dobro pamtim, zove se Bora Bora. Na otovorenoj drvenoj terasi, uz rasvjetu baklji sjediš na jastucima, vrećama za sjedenje, gledaš more, slušaš šum valova u lounge chill glazbi.
Očekivao sam doskočicu. Šutjela je.
- U kasnom sutonu, u neobičnom prestanku žamora prolaznika, scenografija te nepregledne pučine se pred mojim očima počela širiti, boje su postajale intenzivnije, glazba se povukla u zvuk mora. Kao da sam bio povučen silnicama nevidljivog magneta, pozvan ući u sliku. Nisam se mogao oduprijeti, nisam želio pružiti otpor. U nekoliko koraka sam sišao s terase, izašao iz dohvata svjetala, spustio se stepenicama do pijeska i sjeo u tamu. Visoko iznad moje glave, tamna, gotovo crna plavet neba bez zvijezda se naprijed, prema horizontu pretakala tisućama nijansi u modro i mutila se u tanki raspor zlatno narančaste daljine. Po prvi put sam jasno vidio zakrivljenje planeta, sićušne grdosije tankera, njihove daleke krijesnice u odrazima nepregledne vode. Jedva da sam disao. I jasno se sjećam da mi je umom zapjevalo Miljkovićevo praznino, kako su zvezde male u potpuno neočekivanom značenju, nespojivom produžetku njegovog biti sȃm, znači biti prvi. Više nisam sjedio na pijesku. Bio sam zrno pijeska, bio sam sȃm u mnoštvu istog, a bio sam jedini i bio sam prvi...  I to je, dušo, mjesto i doživljaj kojega želim ponovno iskusiti. Ne sȃm, već s tobom. S tobom! Ni s kim drugim. Jer osjećam i znam da bi, od svih bića koja sam ikada susreo, jedino ti osjetila istu svetost, doživjela, umnožila isti blagoslov.
U pogledu joj se pojavila čežnja za daljinom. Nalik ljubavi.
- Što kažeš da jednom sjednemo na tu plažu?
- Voljela bih, da. - kao da se ustrašila izgovorenog.
- Imamo svo vrijeme svijeta. - lagao sam samome sebi i ispravljao se poluistinom:
- Ako tako odlučimo.

Jer, moja se odluka već smiješila u zrcalu njenih zjenica.

Kraj odlomka.