Kolumne

četvrtak, 29. prosinca 2016.

Vlasta Golub | Problemi mladih koje opisujem su stvarni, ali rješenja nisu


Lijevo: Silvija Šesto, sredina: Vlasta Golub,
desno: Nena Lončar
Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Djevojčica Jaga za Valentinovo dobiva pismo, ali ne ljubavno, već hejtersko – tako se zapliće radnja romana „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ kojim je Vlasta Golub osvojila nagradu "Zvonko" za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade.

Nagradu Zvonko već treću godinu dodjeljuje Klub prvih pisaca, čiji je žiri u obrazloženju nagrade romanu „O ljubavi…“ naveo:

„Međugeneracijska komunikacija i iskustvo starijih koji se uključe u rješavanje problema ključni su mehanizam koji pokreće rasplet prema pozitivnom razrješenju i jedan su od vrednijih trenutaka ovog romana. Autorica je osvojila žiri svježinom, dorađenim rečenicama, uvjerljivim situacijama koje prate odrastanje i optimizmom koji nadvlada razočaranje i vrlo porazne situacije s kojima se tinejdžeri susreću tijekom odrastanja.“ 

Vlasta Golub glumica je Kazališta Virovitica i „O ljubavi…“ je prvi njezin roman. S Vlastom Golub razgovaramo o temi romana, nadopunjavanju stvarnosti i fikcije te o reakcijama publike. 

Kako je nastao roman „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“? Kako ste odlučili sudjelovati na natječaju Zvonko Kluba prvih pisaca?

Roman sam napisala prije tri godine kada sam napokon odlučila popustiti porivu za pisanjem koji je u meni postojao gotovo oduvijek. Ideja nikada nije nedostajalo, želje i vremena također, ali ono što me je priječilo da se okušam u književnim vodama bio je nedostatak samopouzdanja. Karakterna osobina jedne pomalo ukočene horoskopske Djevice nametala mi je sasvim pogrešnu misao kako svaki korak zamišljenih likova i svaki detalj radnje svog budućeg romana moram unaprijed pomno isplanirati. Prijelomni trenutak se dogodio u jednom dugom periodu za vrijeme kojeg gotovo uopće nisam bila angažirana na predstavama u kazalištu u kojem sam zaposlena kao glumica. Kreativnost koju nisam mogla izraziti na radnom mjestu, proključala je tako da sam je uspjela preusmjeriti ka području koje je do tada bilo zatomljeno, a okidač je bio događaj iz života moje kćeri. Osjećaj koji me pratio tijekom pisanja romana bio je za mene poput prave pustolovine. Ono što mi je uistinu predstavljalo  otkriće, bilo je to što su moji likovi zaživjeli i vodili me kroz radnju tako da su se situacije logično razvijale i nastavljale jedna na drugu do same konačnice romana. Unutarnji osjećaj zadovoljstva koji me pritom pratio govorio mi je da sam na dobrom putu. Dovršivši roman dala sam ga na čitanje svojim bližnjima. Reakcije su bile i više nego pozitivne i na njihov poticaj sam odlučila poslati upit o slanju rukopisa nekolicini izdavačkih kuća od kojih, uglavnom, nisam uspjela dobiti nikakav odgovor. Kada sam saznala za natječaj Zvonko Kluba prvih pisaca, pomislila sam kako je to prilika da netko stručan pročita moj rukopis. Poslala sam ga i dogodilo se ono o čemu se nisam usudila niti maštati. Natječaj Zvonko smatram iznimno vrijednim jer je nesebično osmišljen kako bi pomogao ljudima poput mene koji samozatajno pišu u svojim domovima diljem Hrvatske.


Zašto je tema vašeg romana ljubav i mladi? Kao ocjenjujete zastupljenost te teme u hrvatskim medijima i književnoj produkciji namijenjenoj mladima i kako se ta tema obrađuje u našim medijima?

Da, za svoj roman mogu reći da jest ljubavni jer se, između ostalog, bavi i tom temom, ali kako u njegovu naslovu stoji „ O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“, tako on sve to iz naslova i tematizira. Kao majka dvoje donedavnih tinejdžera susretala sam se s različitim situacijama i problemima  kroz koje su tijekom tog izuzetno osjetljivog razdoblja odrastanja prolazili. Konkretan incident koji se dogodio mojoj kćeri kada je imala trinaest godina, jednako kao i moja glavna junakinja, iskoristila sam kao okosnicu svoga romana. Prenijevši taj stvarni događaj iz njezina života na stranice romana željela sam upozoriti na niz takvih i sličnih događaja s kojima se mlade osobe na pragu odrastanja često susreću, a koji znaju biti porazni i mogu ostaviti trajne ožiljke i posljedice ako okolina ne uoči problem i ne reagira adekvatno i na vrijeme. Naime, željela sam ispitati koja je to točka na kojoj se događa prijelaz incidenta u nešto nerijetko puno opasnije u životu tinejdžera, a to je vršnjačko psihološko nasilje. U mom romanu okolina uspijeva detektirati problem i do nasilja ne dolazi. Na taj način sam željela naglasiti važnost komunikacije roditelja i djece, progovoriti o pravom prijateljstvu i važnosti okruživanja pozitivnim ljudima pred kojima možemo biti pravi mi, onakvi kakvi uistinu jesmo, bez potrebe stvaranja lažne slike za van, a jednako tako i o pravoj ljubavi koja pokreće svijet. Mislim da su to teme o kojima treba uvijek i iznova progovarati i u medijima i u književnosti jer su izuzetno važne i o njima nikada ne možete reći previše, samo nedovoljno.  

Roman „O ljubavi, spletkama…“ opisuje djevojku na pragu zrelosti koja pokušava uspostaviti kontrolu nad svojim životom i u tome joj pomaže njezin spisateljski talent. Kakve su reakcije mladih kojima je roman namijenjen? Jesu li prepoznali svoje probleme i rješenja kojima streme?

Glavna junakinja moga romana, gle čuda, uživa u literaturi, a i sama piše literarne i novinarske radove za školski časopis. U jednom trenutku napiše i dramu inspiriranu događajima iz njezinog života, a koja je interpolirana u sam roman. Time sam se željela poigrati književnim žanrovima, ali i na neki način promovirati čitanje i pisanje među mladima, jednako kao i glazbene struje koje moji likovi cijene. Reakcije mladih koje su do mene doprle iznenađujuće su dobre. Prepoznatljivost situacija, komika koja ponekad poprima gorak okus, problemi s kojima se susreću, jezik kojim je roman pisan – sve je to dio njihove svakodnevnice. Nameće se pitanje - je li i rješavanje tih problema dio te iste svakodnevice. Na to sam pitanje dobila različite odgovore.

U romanu „O ljubavi, spletkama… „ dominiraju živahni dijalozi kojim se interpretiraju svakodnevne situacije iz života tinejdžera, a roditelji djevojke Jage su glumci. Je li vaša obiteljska situacija bila predložak za roman? Kako ste izabrali rijetko i neobično ime djevojci Jagi?

Poznata je Tolstojeva rečenica o sretnim obiteljima koje su nalik jedna na drugu. Mogla bih je parafrazirati i reći kako je u mom romanu riječ o jednoj malo posebnoj obitelji jer, eto, roditelji su glumci, no riječ je i o obitelji u čijoj će se svakodnevnici prepoznati gotovo svaka obitelj. U romanu ima podosta činjenica iz stvarnog života, ali ipak je riječ o fikciji. Postoji mišljenje kako je sva književnost bazirana na autobiografskim elementima. Možda to i nije sasvim ispravna tvrdnja, ali kada je riječ o odabiru imena mojoj glavnoj junakinji, to jest jedan autobiografski detalj. Razmišljajući o mogućim imenima za svoje drugo dijete, u užem odabiru mojeg supruga našlo se i to staro i uistinu rijetko ime. Razlog zbog kojega je ono danas postalo toliko neuobičajeno naveden je u mojoj knjizi.

Priželjkujete li predstavu ili film po svojem romanu? Kakve su šanse da vaš roman postane predložak za scenarij?

Iako o tome nisam razmišljala kada sam pisala roman, ne mogu reći da mi to naknadno nije palo na pamet. Romanom dominiraju dijalozi i brza izmjena situacija koje su vrlo vizualne, a samim time i scenične i filmične. Mislim da ne bi bio problem preoblikovati ih u dramski tekst ili scenarij.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.