Kolumne

petak, 23. prosinca 2016.

Katarina Mijatović | Glasna šaputanja

           
            Šapućemo u molitvi, molimo, šapućemo kada smo tužni, osamljeni i ono najljepše šaputanje je šaputanje dvoje mladih.


Često šapućem sama sebi, govorim o situacijama u kojima se nalazim, iznosim svoje želje, šapućem i njemu. Ali isto tako osluškujem što mi govori život.
Život ima najljepše stihove. Njegova mašta je nenadmašna. Šapuće mi noću, kada sam sama, govore mi cvrčci i šum usnulih grana jorgovana. Daje mi smjernice za dobar život i nadahnuće za brojne stihove. Ono što noću čujem, lagodno pretvaram u stihove koje predstavljam kao svoje. Nikada nisam rekla tko mi je pravi inspirator. Priroda i život to ne traže od mene, ne žele da ih predstavljam. Oni šapuću toliko glasno da ih čuje i najveća tišina.
 Ponekad se zanesem. Šapućem kada kiša pada  i suze teku, šapućem kada je vani snijeg i u srcu led, šapućem kada polja zarude, procvatu i isklasaju, šapućem jer ne gubim nadu. Mislim da je život moje vlasništvo i da s prirodom koju mi daje mogu raditi što hoću. Ali onda shvatim da priroda nje ničije vlasništvo nego dar od Boga. Životna šaputanja su tako nježna i poučna ali opet dovoljno glasna da ih svatko čuje. Kad kažem glasna, ne mislim pri tom na njihov zvuk nego na one koji ih žele ili ne žele čuti. Čarobna su ta šaputanja. Stihovi su neopisivi, ponekad grubi i teško shvatljivi. Zato treba puno vremena provesti razmišljajući o tome. Ponekad šapuće dvosmisleno, ali pravi je optimist.

I kada nam se čini da je sve gotovo, imamo njega, Boga. Uzdanicu kojoj šapućemo svi, koja nas čuje kad smo potišteni i razočarani, veseli i razdragani.  Iz onog najcrnjeg izvukao bi cijelu paletu boja pružajući nam ju da izaberemo onu o kojoj želimo šaputati

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.