Kolumne

petak, 23. prosinca 2016.

Kruno Šafranić | Slijepa djevojčica i božićno čudo


Slijepa djevojčica Marta živi u zgradi na dvadesetom katu s roditeljima i starijom braćom, tri brata i tri sestre. Ona ima 7 godina. Slijepa je i nikada svijet nije vidjela svojim očima. Braća su joj opisivala park koji se nalazi iza zgrade. Djevojčica je oduvijek jako voljela svoju kasicu u obliku srca u kojoj je skupljala novac. Kad god je slavila rođendan roditelji su u kasicu ubacili kovanicu, ali uvijek istu. Izvadili bi onu koja je bila u kasici, te je opet ubacili unutra. Nisu imali ništa drugo da joj daju. Dnevno imaju samo jedan obrok, pola kruha za njih devet.

Veoma su siromašna obitelj i mjesecima nisu platili režije. Iako teško žive, sretni su jer je obitelj na okupu i imaju krov nad glavom.

Na badnjak, njeni roditelji i skoro sva braća i sestre otišli su u goste kod rođaka koji je obećao pokloniti im nešto hrane. Brat koji je trebao ostati i čuvati Martu, otišao je kod prijatelja. Djevojčica je u stanu ostala sama, tužna je nije znala hoće li njena obitelj i ovaj Božić biti bez hrane.

Rođak ima isto puno djece i koliko god želio pomoći, nije mogao puno izdvojiti. Djevojčica je imala jednu želju. Htjela je "vidjeti" malenog Isusa u jaslicama. Njeni roditelji iako vjernici, nisu nikada odlazili u crkvu i pa tako nije bila ni djevojčica.

Pokraj zgrade, nasuprot ceste, nalazi se crkva. Prije večernje mise crkveni je zbor imao popodnevnu probu. Pjevali su Božićne pjesme. Klicali su Isusovo ime i pjesma se mogla čuti nadaleko. Djevojčica je otvorila balkonska vrata i osluškivala. Srce joj je zatitralo i osjetila je radost kakvu još nikada do sada nije doživjela. Žarko je htjela vidjeti malenoga Isusa. Toliko je to željela da je odlučila spustiti se stepenicama i uputiti prema pjesmi. Imala je osjećaj kao da je Isus doziva k sebi. Nikada se sama nije spuštala stepenicama s dvadesetoga kata. Bilo je teško, ali nije odustajala. Kada se napokon spustila u prizemlje zgrade i zakoračila van, vjetar je zapuhao i dotaknuo joj lice. Uputila se prema pjesmi koja je, kako se približavala svom cilju, bivala sve glasnija. Prešla je cestu na mjestu koje nije označeno za pješake, ali auti su stali i pustili je da prođe. Rukama je dotaknula vrata crkve i ušla. Sada je jasnije čula pjesmu i srce joj zaigra od sreće. Svećenik je sjedio na klupi i slušao kako zbor pjeva. Tada začuje glas djevojčice.

- Želim vidjeti Isusa!

Svećenik se okrene i ugleda djevojčicu. Nije znao da je slijepa.

- Želim vidjeti malenog Isusa. Želim, želim… želim. Želim ga vidjeti.

Svećenik je prišao djevojčici i pogledao je u suzne oči. Kleknuo je pored nje i pomilovao je po licu

- Zaista to želiš? Isus je ovdje. Odvesti ću te k njemu. – kaže joj.

- Želim ga vidjeti. Molim Vas. Gdje je?

Tek tada svećenik shvati da je djevojčica slijepa. Primi je za ruku i odvede do oltara gdje je maleni Isus bio položen u jaslice.

Dogodilo se nešto što je djevojčica žarko željela. Željela je vidjeti malenog Isusa u jaslicama. Djevojčica je najprije vidjela mutno, a zatim sve bistrije. Rukama je protrljala oči i ponovo ih otvorila.

- Ja vidim! Ja vidim! Vidim! – vikala je od sreće. – Vidim, vidim, vidim… Vidim malenog Isusa. Kako je tako mali? – Djevojčica je bila veoma uzbuđena.

- Nevjerojatno! Ti zaista vidiš! Ovo je pravo Božićno čudo. Večeras dođi na polnoćku i povedi svoju obitelj na misu. Ovo treba proslaviti. – Svećenik se veselio.

Djevojčica je izašla iz crkve i po prvi puta vidjela sunce, nebo, park, travu, cestu…

- Što si vidjela? – upita je prolaznik. – neprestano gledaš prema nebu. Što je tamo?

- Ja vidim! Slijepa sam izašla iz stana, a sada kada vidim, ne znam se vratiti kada ne znam koji je moj stan. – djevojčica će kroz suze.

Djevojčica je počela plakati a prolaznik je upita za prezime i na kojem katu živi i otprati je do stana. Zahvalila se na pomoći i hitro otrčala u stan. Njezini se još nisu vratili i odlučila ih je iznenaditi. Njena druga želja bila je da njena obitelj bude sretna. Uzela je svoju kasicu i uputila se prema trgovini. U kasici se nalazi samo jedna kuna ali djevojčica to nije znala. Uzela je košaricu na kotačiće i ušla u trgovinu. Pjevušila je kako voli Isusa a ljudi su je u čudu promatrali. U košaru je stavila pršut koji košta šesto kuna. Zna da se tata tome oduvijek veseli. Jedan kruh, puno tjestenine i riže jer im mama to često kuha. Zatim je uzela i bocu vina za tatu, tri litre soka i tri čokolade za sestre i braću, bombonijeru za mamu, a za sebe je uzela malenog medu. Sve je to nagurala u košaricu i uputila se prema blagajni. Košarica je bila teška i jedva ju je gurala. Čekala je u poprilično dugačkom redu. Ispred djevojčice je stajao stariji gospodin, direktor u dobro stojećoj firmi. Tada je pogleda i upita:

- Oprosti djevojčice, ali ja tebe ne razumijem. Cijelo vrijeme ponavljaš da vidiš. Ali što to vidiš? Što si vidjela? – radoznalo će.

- Božić je, a ja vidim. Presretna sam.

- Ja mrzim Božić! Kod kuće me čeka obitelj koja hoće svake godine sve više poklona. Potrošio sam 15.000 kn na skupe darove za svoju djecu i nezahvalna su. Nisu mi rekli čak niti hvala. Otvaraju poklone prije reda, zatim ih šutnu pod krevet. Ova najstarija je bacila mobitel u kantu za smeće jer nije dobila onaj najnoviji. Poludio sam. Ludim iz dana u dan. Pogotovo za Božić.

- Povedi svoju djecu navečer na misu. Vidjet će nešto prekrasno. Ja sam vidjela.

- Ma što si vidjela? Ne razumijem. – direktor slegne ramenima.

- Vidjela sam malenog Isusa u jaslicama. Vratio mi je vid. Vidim, vidim… Ja vidim… - djevojčica će na sav glas. Tada poznanica prepozna djevojčicu koja je čekala u drugom redu.

- Bok Marta. Jesi li došla s mamom? Marta je slijepa. - komentirala je žena. - Nitko mi nije rekao da ti se vid vratio. – poznanica pogleda direktora i djevojčicu. Zatim je otišla na blagajnu. Direktor je isto došao na red i platio svoje. Zatim je stao sa strane i promatrao djevojčicu. Nije mu nikako jasno zašto uporno ponavlja da vidi. Bio je potpuno zbunjen.

Djevojčica je stavila namirnice na pokretnu traku, a blagajnica ih umorno provuče kroz čitač cijena.

- Ovo vam iznosi 1600 kn. Čija je ovo roba? – blagajnica je čekala da netko od odraslih plati.

- To je moje. – vikne djevojčica, a blagajnica je začuđeno pogledala.

Direktor je gledao nastalu situaciju i malo se približio da čuje što se dešava. Djevojčica je, sva sretna, na pokretnoj traci razbila kasicu srce. Iz kasice iskoči samo jedna kovanica, jedna jedina kuna. Primila je kovanicu u ruke ne znajući da je to maleni iznos novaca nedovoljan da plati račun koji iznosi 1600 kn. Nasmiješi se i ponosno kaže:

- Štedjela sam 7 godina. Sada ću razveseliti svoje roditelje i braću za Božić.

Ispružila je ruku i podala kovanicu blagajnici koja je ostala šokirana.

- Nemaš dosta! Račun iznosi 1600 kn.

- Ali to je sve što imam! – djevojčica će tužna pogleda.

- Nije dosta! Ni približno iznosu koliko iznosi račun! Zvat ću šeficu. Ovaj račun treba poništiti. Kako mrzim Božić!

Djevojčica se rastužila i pognute glave rekla:

- Htjela sam da moja obitelj, po prvi puta u 7 godina bude sretna na Božić. A sada kad vidim, ni sada im to ne mogu omogućiti. Hvala ti maleni Isuse što si mi bar vid vratio. Slavit ću Božić i bez ove hrane. Hvala ti.

Ljudi su začuđeno promatrali nastalu situaciju i suosjećali su s djevojčicom. Mnoštvo u trgovini su dirnule riječi djevojčice. Neki od prisutnih su i zaplakali. Poznanica je počela prepričavati nepoznatim ljudima kako je djevojčica slijepa i kako joj nije jasno kako joj se vid odjednom vratio. Direktoru zasuze oči i postidi se zajedno s sa ostalima jer ne znaju cijeniti ono što imaju. Djevojčica je izašla iz trgovine i vratila se u stan. Ugledala je zabrinute roditelje i skočila im u zagrljaj.

- Mama, ja vidim! Ja vidim!

- Kako je to moguće? Doktori su rekli da je gotovo nemoguće da ti se vid vrati. – mama zaplače.

- Pokazat ću ti koga sam vidjela, moraš poći sa mnom na misu.

Tada se začuje zvono na vratima koje prekine razgovor mame i kćeri. Direktor je zamolio poznanicu da ga dovedu pred djevojčičin stan. Nosili su pune vrećice namirnica. Pogledao je njene roditelje i rekao im kako su ga riječi njihove kćeri danas u trgovini jako dirnule u srce i da im želi pomoći. Platio je svu onu hranu koju je djevojčica htjela kupiti. Pozvao ih je u svoj dom na ručak. Ponudio im radno mjesto u svom poduzeću. Tada pogleda djevojčicu i reče joj:

- Želim da mi pokažeš ono što si vidjela. Želim osjetiti tu ljubav. Želim to! – direktor će uzbuđeno.

Djevojčica se nasmiješi i zagrli mamu.

- Hvala ti Isuse što si mi vratio vid. – zahvali se.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.