Mladen Pavković | Moj „razgovor“ s Tinom Ujevićem

Veliki domoljubni koncert Marka Perkovića Thompsona na određeni je način zasjenio i obljetnicu rođenja Augustina Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pisaca. 

Rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. Iza sebe je ostavio kapitalna književna djela, od kojih se poglavito ističu pjesme, od kojih je veći dio objavljen posthumno..

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu osmišljen je i sud, koji je osuđivao pisce, koji u to doba nisu surađivali s partizanima i komunistima, pa su tako kaznili i ovog velikana, onemogućivši mu objavljivanje njegovih književnih i inih uradaka, što je drugim riječima značilo, ostaviti ga bez ikakvih financijskih primanja. 

Je li DHK ikada povukao ovu presudu? 

Čitajući njegove knjige uz ostalo objavio sam i „razgovor“ s Tinom Ujevićem. Postavljao sam pitanja, a odgovore uzimao iz njegovih briljantnih djela, što najbolje oslikava njegov život i književno stvaralaštvo.

Dakle, u tom imaginarnom razgovoru, prije svega sam mu „rekao“ da se neprestano govori i piše da je on boem, na što je Tin odgovorio: 

-  Nisam boem. Jesam li bio? Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik, boemima se smatraju samo takvi koji  ne mogu završiti, a često ni početi, djelo.

Pa, tko je ili što je za Vas boem?

-  Boem je čovjek koji uživa u slavi, a nije ju zaslužio. Boem se karakterizira svojim kaputom, šeširom i cipelama, i s prezirom tog  pocijepanog kaputa.

Međutim, proglasili su Vas i „kraljem boema“…

-  Jesu, premda nije bilo glasanja o tom predmetu. Ja sam se, isprva, tome dostojno protivio, ali sve podliježe, najzad, utjecaju, navike i sredine. Kralj boema? Vjerojatno su me time proglasili jer sam najduže noći, više od gazda Pere i kelnera Bude i Milutina, izdržao u starom poratnom „Bumskeleru“, što je jedna mutna, zadimljena, zaglušna atmosfera gdje se litre ispijaju ili čaše prevrću na čaršav, uz svirku cigana i pjevanje Cvijete, Kaje ili Sofke.

Nu, prije Vas, čini mi se, da je Matoš  bio možda prvi koji je časno nosio ime boema…

-  Matoš je bio primjerak koji je, pored bijede i nesređenosti, svirao cello i čitao, mnogo čitao, ukratko, vjerovao  koliko-toliko u školu tradicije i obrazovanja. Matoš je kult boeme popeo do visine jednoga vjerovanja.  On je umjetnike pokreta simbolizma  i dekadentizma  htio da poveže sa veseljacima i zabavljačima starije romantike jedne izvjesne grupe sa mansarda. 

Vjerojatno Vam je poznato da riječ „bohemien“ po etimologiji znači Ciganin…

Lovro Katana | Tin Ujević: Cvrkutanje srca u pokrajini sanja - Warblings of heart in region of dreams

Tin Ujević Cvrkutanje srca u pokrajini sanja

Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice će maštâ krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnog zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila,
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka
odgonetka
živopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!

*Preneseno iz knjige Tin Ujević, „Igračka vjetrova“, izdavač: Školska knjiga

Prijevod:

Warblings of heart in region of dreams

My birds are singing through my room, not in cage,

Left from hands of mercy into my blessed dream.

They are telling me happiness of our sweet union.

Birds are singing in tought foretelling a red day.

Birds had left forests and fresh odour of branches.

Now they setlled town, but in purpose to visit me. 

They are picking surfaces of ringing glasses.

They are singing to sun and colours in these cool shades.

They told thanks to wind and songs of trembling leaves.

They told history of things in course between sky and earth.

Birds are caressing me and giving kisses from purity.

Birds will fancy tame receive with arms of bread and grains.

Birds came to me, to wave, on ideal river.

They, only honnest, in that matter of constructed dark.

And, like that, they give gloom faces in dull age

Big massage of happiness from azure skys.  

O, birds, I am a bird too, waving on branch,

Or cuting spaces where lines of earth divide.

It twitters in my heart, because I am spirit choosed,

And you, little birds, are sent to sing in my dreams.

And when fly birds away, their wings will remain

And my glottis inside all swollen with a sound.

O those mottled wings to joyous fly unfold

And victory shout over quietness teared!  

Solution

Very rare

Of lively dream:

It warbles

On top of the house

Into my sonorous Self!

9. festival Zagreb, grad poezije | Sjećanje na Tina

9. festival Zagreb, grad poezije

U ZNAKU TINA - Ponedjeljak, 12. studenoga  2018., od 17- 20 sati

Otvaranje "Jadranske magistrale" u Zagrebu

Teslina i Masarykova –  Ulice Tinovih gostionica (Kavkaz, Dingač, Korčula, Vinodol, Pula, Vis i Blato)

Znanstveni skup posvećen književnome djelu Tina Ujevića

vrijeme: 16.11.2017. - 17.11.2017.

mjesto: Zagreb, Filozofski fakultet

Znanstveni skup posvećen književnome djelu Augustina Tina Ujevića, stotinu godina otkako su objavljeni njegovi prvi važniji tekstovi, među kojima i 'Svakidašnja jadikovka', održat će se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 16. i 17. studenoga u organizaciji Odsjeka za kroatistiku toga fakulteta i Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, priopćeno je. 

Natječaj za književnu nagradu „Tin Ujević“

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

raspisuje

N A T J E Č A J

za književnu nagradu 

„TIN UJEVIĆ“ 

Tin Ujević | Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević | Dozrijevanje ljepote

Javila se rano, poslije jedne zore,
s pozivom, da djeca obustave suzu,
i s molbom da oci svrše razgovore.
I bilo je sporno: kako krstit Muzu?

Tin Ujević | Autoportet

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.