Mirsada Madžarević | Imre Kertezs: Čovjek bez sudbine

Već neko vrijeme sam se našla u svojevrsnom čitalačkom limbu pošto me niti jedna knjiga koju sam birala nije nekako dojmila i sve su mi bile onak, nit smrde nit miriše. Pa sam neke počela čitati i eno još ih čitam, od nekih sam digla ruke gotovo čim sam otvorila prvu stranicu, neke su bile tu malo duže, ali su svejedno doživjele istu sudbinu. A ne mogu reći kako nisam, recimo, šarala sve ne bih li pronašla baš onu kojoj ću se moći posvetiti. Inače baš i nisam neki zahtjevan čitatelj. 

Bitno mi je da knjiga ili bude kao tipični holywoodski blockbuster (akcija, akcija, akcija) ili nezavisni film pa da imam o čemu razmišljati tijekom i poslije čitanja. Dobro, volim i kada je lijepo napisana, odnosno ispripovijedana, kada to nisu rečenice s kojima se um bori, a srce bi trebalo kao plakati nad njima, i možda ima još poneki uvjet, ali nisam vam ja uopće komplicirana čitateljica. (ma, jok). I onda lijepo u svom tom moru naslova mi nekako oko zapne za Imreta i sjetim se ja, pa da, pisalo se o njemu, čitalo ga se, al da me ubiješ nemam pojma tko i što. Idem ja naviriti da vidim što tu ima.

I nađem.... More dubine. Prilično jednostavnu i potencijalno srcedrapateljno patetičnu priču o svom osobnom iskustvu konc logora, Imre je ispripovijedao vrsno, izbjegavajući bilo kakvu dozu dakle svega onoga za čim su mnogi autori posezali, gotovo ogoljelo od emocija koje jesu tu, ali su izdignute na nivo koji ne tjera nužno suze na oči već tjera misli u mozak i osjećaje u ostatak tijela. Možda je meni malo tema identiteta prebliska jer i sama si ga još uvijek tražim, a moja dječica što su tek naježila ježa da ni ne pričam, i iz profesionalnog i osobnog iskustva znam kako ljudi naježe jer "nisu naši" što god to značilo, ali ako išta, Imre je za mene progovorio upravo o tome koliko je identitet kategorija koja nema veze s osobnošću, časti i moralom, već ima samo i najviše veze s tim kakva je osoba koja se upušta u teoretiziranje i potom praktičnu primjenu. Ne bih vam sad pričala sadržaj jer je već pisano o tome, a možete ga pročitati i na poleđini knjige (grozna sam, grozna) no pogled na svijet iz vizure zbunjenog 15-godišnjaka koji ne zna niti kako pošteno zbariti curu, a nađe se na putu prema logoru, njegova i ubijeđenosti njegovih prijatelja kako se samo radi o zabuni, kako ih maltene vode na ljetovanje (ježeno jedno zimsko ljetovanje) na radnu obvezu, kako će igrati nogomet poslije posla, zapažanje ljepote u okolišu, lakovjernost i sam sistem koji su nacisti smislili, a kako bi što lakše i jednostavnije razdvojili, klasirali i naposljetku istrijebili tisuće ljudi u jednom danu i na jednom mjestu.... Zapanjujuće jednostavno i psihološki vrlo temeljito proučeno.

Na kraju same knjige (i osvrta), dojmio me se rezon samog glavnog lika u razgovoru sa susjedima kada im pokušava objasniti svoje viđenje događaja kao nečega čemu su svi prethodni koraci samo vodili. Nema kod njega ogorčenosti jer je ne/postupanje drugih ljudi dovelo do masovnog istrebljenja. Kod njega nema okrivljavanja, nema ogorčenosti, nema vrijeđanja... Preostala mu je samo i jedino neka vrsta pomirenosti, i smirenog rasuđivanja, prihvaćanja događaja onako kako su se dogodili. No, oni su ti koji (meni se čini) duboko osjećaju kako bi ih on po pravu trebao kriviti te se stoga brane iz petnih žila i nalaze uvrijeđenima. Mene je podsjetilo na činjenicu kako je u određenom trenutku nedavne prošlosti više ljudi bilo zabrinuto za sudbinu pasa na veterinarskom fakultetu nego za sudbinu vlastitih sugrađana što druge nacije što drugog socijalnog statusa, i koliko vidim, nije se baš nešto previše stvari promijenilo. Možda su samo načini drugačiji, ali čovjek i dalje ostaje čovjeku najveći vuk.