Božica Jelušić | Odlaze moji brodovi

Odlaze moji brodovi. Ja s palube ne mašem.

Što je na kopnu ostalo, ljudima znači malo.

Neka ciganska družba s ludim harmonikašem;

Pramenje kose na vjetru, češalj i ogledalo.

Sva sanjana ljepota nije li bila iznutra?

Nisu li ljubljene oči bile proročka špilja?

Pod vodu misao roni, kao bojažljiva lutra*

Tražeći zalogaj nužan za dane neobilja.

Činilo se da vrijedi, da Nemoguće traje.*

Jer nitko ne želi biti običan niti smrtan.

I najbolji su dali lovor za zagrljaje,

Gdje kroz mračni je tunel prolaz svjetlu provrtan.

Još želim da mi jarbol ledeni brijeg ne sruši.

I da ponekad možda malim žarom zaplamtim.

Jesam li sanjala sve to u nekoj sibirskoj tmuši?.

Odlaze moji brodovi. Dugove više ne pamtim.

________________________________________

*lutra lutra-vidra

*Vasko Popa

31.prosinca 2025.

Flora Green

Ilustracija: Arhiva