Clara Wolf | Patroklovo pismo

 

Ahileju moj

čuj moj zov.

Mrtav sam

u utrobi tvog oklopa.

Ahileju moj,

ne ubij Hektora.

Sjeti se nas

i naših dana.

Mojih dodira

i tvojih pogleda.

Ahileju moj,

ljubavi moja

čuvaj svoj život

i srce što me čini roba.

Ahileju moj,

što ti se dogodi

da toliko vrištače?

Ljubav mog života,

krvi moja

što mi pumpa srce.

Dragi moj Ahileju,

sjeti se naših

ludih dvojba.

Zaboravi na me,

opusti se,

neka Troja pati.

Neka bogovi mrze,

neka prekidaju,

mladu našu ljubav

dostojnu vječnog života.

Neka Eros plače,

neka Afrodita rida

jer naša ljubavna priča

do kraja nije ispunjena.

Ahileju moj,

labud moje priče,

ime mi na grob napiši,

da u smrti

do kraja

u zagrljaju budemo.

Clara Wolf | Voda dauša

Gledam vojnika u oči,

nema mu spasa.

Dijete ostavljam

u razorenoj kući.

Dok plače za majkom,

lutam ulicama. 

Tražim zmajeve

i viteške igre.

 

Od stanovnika špilja

do novih naroda,

pratim tok života. 

Vodim ih u Podzemlje, 

dom njihovih pokojnika. 

Clara Wolf | Sve je tiho na zapadnoj fronti

 
(Inspirirano romanom Erich Maria Remarquea)

U blatu sam do koljena.

Miris cvijeća,

postala je legenda.

Po cijele dane i noći,

pucaj-trči-sagni glavu

da tebe ne bace sljedećeg

na zemlju ničijeg čovjeka.

Ignoriraj što tvoj brat,

kojeg si upoznao

prije dva tjedna,

vječno spava pored tebe.

Ignoriraj plač odraslog čovjeka,

koji vapi

za toplim zagrljajem svoje majke.

Ignoriraj sve to

kao što si zanemario

glad u tvojem želucu,

zadnjim znakom da si dio ljudske vrste.

Ti nisi čovjek,

nisi ni životinja,

njihovo ime bar nešto znači.

Pogledao sam naprijed,

napet,

u strahu

da će to biti zadnji put

kad ću vidjeti ljudsko lice,

makar je ono skriveno

iza hladnog oružja. 

Moje oči, 

ugledale su leptira

koji stoji na prstima

mog mrtvog prijatelja. 

Ispružio sam ruku

da ga maknem od strahote rata,

no i pokušaj njege

bio je okončan

pucnjem.

Clara Wolf | Tišina

Nestala sam,

nitko ne pita.

Svjetlost sunca

obasja radošću. 

Miris šume,

stabala,

smeđe kovrče-

nema me.

 

Nestala sam.

Gdje?

U plavetnilu mora

naći ćeš pogled.

Oštar pijesak 

moj dodir.

Nestala sam.

Dotaknula jezgru planeta.

Oblacima obgrljena.

Nestala sam.

Clara Wolf | Četiri nijanse sive

Ostaci cigareta,

bačene maramice i računi,

plač ljudi. 

Cvijeće režu,

postavljaju semafore. 

Romobili samo prolaze. 

Poznate duše

ne susreću pogled.

Tiho okreću glavu

zrcalnim očima. 

Niti stabla ne gledaju, 

a zašto bi? 

Sunca nema. 

Zavist, nemir,

laži, buka,

nijanse sivog života. 

Clara Wolf | Majka znanja

Nosim rane,

Priče,

Neistražena sam.

Mene ispituju,

Manipuliraju,

Zovu me Majka znanja.

Ubili su mi oca,

Kako bih mogla zablistati.

Ti uljepšavaš budućnost 

Ja prošlost gledam,

Pokušavajući svako zrno očuvati

Dok mi cure iz krvavih dlanova.

Tvoja pravila i zakoni,

Nisam istinita 

Od moćnih duša sam ispričana,

Ali sam ljudska,

Stara,

Beskonačna kao pi.

Tebe se može unaprijediti,

A moje sjećanje će biti otisnuto 

Na svakom kamenu,

Zabilježeno na papiru,

Šapnuto u uho

I urezano u srcu.

Dovodit ću do ludila

One znatiželjne.

Tebe se može dokazati,

A u mene samo sumnjati. 

Upaljena šibica

Bačena je na moja stopala.

Vikanje u isti glas

Lupa mi po glavi

Dok izlivaju benzin

Oko mene.

Ja sam vrtlog,

Uragan,

Nemam kontrolu

Nad svojim životom.

Osjećam pritisak,

Padam dolje

Kao ptičica iz gnijezda 

Kojoj su oduzeta krila.

Mrak,

Mokro,

Vidim slijepo.

U lokvi

Ispod mojih prsa,

U mene gleda

zagađena duša.

Glasnu tišinu 

Lome koraci,

Vidim ju kako kleči,

Srce jedino čujem.

Bum.

Bum.

Oči crnje 

Od tame,

Pruža ruku

Bijelu poput snijega,

U dlanu mala lepeza.

Vjetar me gurne,

Tijelo mi sveže

U kutovima cijelog svijeta.

Sunce mi došlo 

Ravno iz srca,

Leđa me bole,

Glasovi tihi

Imali su smisla

Dok su mi rasla krila.

Zmije su mi ušle,

Leptiri dotaknu

Moje krhko tijelo.

Postala sam snop,

Žica,

Između svemira

I ljudskog svijeta. 

Čujem frekvencije,

Kao riječi,

Krikove

Kao lijek.

Šaljem zmajeve,

Upućujem mrave,

Osjećam krhotine žila,

Ja sam dijete

Zaboravljenog boga.

Topim se

U svaki korak,

Vječno ću živjeti 

Ja nisam smrtna.

Iskačem u svijet,

Podižem šibicu,

Bacam je. 

Lepezom stvaram uragan.

Šapćem vatri

Kuda da jede.

Glasovi utihuju 

Iz pepela ustajem 

S anđeoskim krilima

Stvaram plamen kaosa.

Clara Wolf | Ruže

 

Teški govor,

iza mojih očiju.

Tiho priča

u slučaju da čujem.

Dodir po ramenu,

pogledam ga,

smeđa boja me promatra.

U rukama buket ruža.

Tiho izgovara,

moja slova,

veznike,

dok mu se obrazi rumene.

Gleda me,

ja njega,

smiješi se,

“Sviđaš mi se.”

Tri slatke riječi

prolaze mu niz jezik,

sve do mojih ušiju.

Obgrlim ga,

gnjećivši ruže.

Clara Wolf | Plavi oblaci

 

Oblaci plavi

poput mora,

ja sjedim na zemlji

ukopana.

Vjetar puše,

ravno u mene,

ne mogu disati

od pritiska.

Ruke zakopane,

duboko u pijesku,

ne miču se

na moju molbu.

Ne čujem ništa,

ni povike u daljini.

Sve se vrti

ko na vrtuljku.

Oči mi suze,

dok gledam oblake,

vapim za pomoć,

a ona ne dolazi.

Kisik mi ponestaje,

hoću li umrijeti?

Zakopana duboko u pijesku

ispod plavih oblaka.

Clara Wolf | Patuljci

Imala sam vrt.

Bio je raskopan, pun krtičjih rupa.

U vrtu sam trčala od bijele ograde do radione.

Stala bi ponekad u zelenu kućicu i popila čaj.

Imala sam vrt i u njemu patuljke.

Bili su šareni,

Čuvali su čemprese.

U vrtu sam gledala

Šareno cvijeće.

Bila je i ruža

iza nje, strašan pas koji me nije mogao ugristi.

Čuvala me žica.

Imala sam vrt i u njemu patuljke.

Trčala bi do radione

I slušala djedove priče.

Pratila ga dok popravlja

Ili radi što god ga zanima.

Govori mi da se ne bojim psa iza ruže.

Imala sam vrt s čempresima.

Samo bi oko njih 

I onih patuljaka trčala.

Nikad nisam prilazila ruži i psu.

Vrt je star.

Cvijeća nema.

Radiona je tiha.

Priđem psu koji spava.

Nema ruže.

Dotaknem žicu koja me čuvala svih tih godina,

Pogladim pseću glavu.

Imala sam vrt i u njemu patuljke.

Clara Wolf | Ljudi

 

Zar nisu ljudi prekrasni?

Kako svojim ritmom

Udaraju nogama o tlo.

Kako pomicanjem usana

Međusobno odgovaraju

Na znatiželju.

Kako iz ničeg

Dotaknu bogove

I njihove tajne.

Kako vide lica

Na drveću 

Koja su samo čekala 

Njihov smijeh.

Kako kao muhe bez glave

Trče po šumi 

Dok ih majka priroda gleda

I smiješi se.

Koji su iz pepela,

Sagradili civilizacije,

Ponovno i ponovno,

Samo kako bi negdje pripadali.