Lucijana Živković | Zimske radosti

Lovro je stigao u grad noćnim vlakom i rano je pozvonio na vratima. Jadranka je bila budna, čekala ga je jer se nisu vidjeli od rujna, kada je doputovala da se smjesti u  stan prije semestra na Filozofskom fakultetu.

„Nosiš nam snig,“ veselo je gugutala dok je gosta puštala u hodnik. „Ajme, baš sam pogodija vrime,“ on će gotovo ljutito, ali Jadrankin ga zagrljaj oraspoloži. Raskomoti se, a ona je već stavljala kavu. „ Sad će i Vesna,“ reče  pa ju zazove: „Kava je na stolu!“

Vesna se u polusvjesnom stanju dovukla u kuhinju. Lovro se htjede pozdraviti, no ona ne dozvoli odmahnuvši rukom i produži u kupaonicu bez riječi. Nakon nekoliko minuta iziđe: „E, sada sam spremna. Dođi da te izljubim.“ Takav je bio njihov odnos; prisan, ali se znala granica. Uostalom, Lovru je znala već niz godina otkako su njih dvije cimerice. 

„Stvarno pada snijeg?“ upita sada oboje. Oni samo kimnu i nastave piti svoju kavu. „Pazite što će sada javiti na vijestima; snijeg iznenadio zimsku službu. Kao i svake godine. Valjda bi trebao padati ljeti da ih ne iznenadi,“ ljutito će Vesna. „A što se odmah ljutiš. Kako ću ja po tom klizavom?“ upita Jadranka ne čekajući odgovor već se zaljubljeno nasloni na Lovru. On je zagrli ,a Vesna se digne i krene u svoju sobu pripremiti se za izlazak. „Golupčići, moramo nas dvije u školu. Još ovaj tjedan i gotove su hospitacije, hvala Bogu,“ podsjeti Jadranku.

U sobi zastane kraj prozora i pogleda van. Snijeg je padao, ali se i topio pa su ljudi već preskakali rastopljene nanose uz nogostup. Lijepo je i idilično, ali samo kad smo promatrači iznutra, pomisli. Dolje su trubili automobili, a prolaznici oprezno nabadali po skliskom snijegu da ne završe na traumatologiji polomljenih udova. Zima, bjelina, čistoća, blještavilo, čist zrak! Lijepa strana, ali Jadranka je, ušavši u sobu, kukala: „Ajme, kako ću ja sad do škole? Prije ću stići do gipsaone!“ 

„Hajde, ne kukaj. Malo snijega i već brineš. Pa nije to ni pravi snijeg. Kad sam bila dijete trebala si vidjeti što je snijeg; nijedne godine nije bio ispod metra. Osim toga, ja ću te voditi,“ nasmije se Vesna jer to nije bilo baš lako. Naime, Jadranka je bila visoka  i jaka, a Vesna niska i krhka. I sigurno ne bi bila pogodna ni za koju vrstu spašavanja.

Kada su bile spremne za izlazak iz stana, Jadranka podsjeti Lovru da je popodne rezervirano za kupnju čizmica Vesni. „ I nju je iznenadio snijeg u studenom,“ našali se na Vesnin račun Jadranka, mignuvši joj.

Na prilazu školi u blizini stana graja zimskih radosti. Učenici su uživali. Letjele su grude, padali nespretniji, a djevojke, uglavnom, završavale u snijegu praveći  takozvane anđele. Ali prije nego je nastava počela sve se okrenulo: neki su školski mangupi rano jutros napravili „sklizanu“ koju su pokrili snijegom pa je profesorica dolazeći u školu i unatoč tomu što je hodala kao „po jajima“ pala, ne sluteći da je ispod snijega led. Rezultat je bio strgana ruka. Učenik prvog razreda „naletio“ je na ledenu grudu koja ga je pogodila u oko i moralo se zvati hitnu pomoć koja je ujedno odvezla i profesoricu strgane ruke. Na kraju, a valjda je to i kraj, nekoliko je gruda razbilo školske prozore i to baš na ravnateljičinom uredu. Zimske su radosti odjednom izgubile zabavni karakter. Jedni su zvali roditelje, druge su zvali pedagog i ravnateljica na razgovor, hitna je pomoć odvezla ranjene, a među profesorima u zbornici razvila se žustra rasprava o sigurnosti, odgovornosti i pedagoškim mjerama, zauzimale su se strane u sad već sukobljenim mišljenjima: stariji bi bili strogi, mladi popustljiviji, a poneki su najradije ostali tek publika i slušači. Naravno, kada se raščisti zbornica, kuloari će odigrati svoje i dati svoj pravorijek čitavom cirkusu. Ali na društvenim mrežama.

Zvonko, profesor fizike pred mirovinom planu: „ Kaj bumo još morali pancirke nositi na posao? Fala Bogu da bum skoro u penziju!“

„Nije to ništa strašno,“ mlađa će kolegica na to, „pa kaj bi trebali ići ko po jajima da ne uznemire vas starčeke. Nije više to ko nekad. Imaju mladi više temperamenta, neće valjda sjediti s rukama na leđima?“

„Ne na leđima nego na mobitelima. Ljudi moji, kao da su im mobiteli produžene ruke!“ naruga se Mirjana, profesorica povijesti.

„Hajte spat,“ ne da se Zvonko, „pametni telefon za glupe korisnike!“ doda.

„ O, sad smo se počeli i vrijeđati“ zagraja među mlađima, „ niste korektni, kolega!“ upozori mlađi profesor tjelesnog Zvonka. I kad se ovaj već zajapurio pripremajući odgovor, umiješa se pedagog: „Kolege, kolege, pa dajte! Nećemo se valjda svađati zbog djece. To nije profesionalno.“

Sukob je bio zagarantiran pa Vesna i Jadranka kao hospitantice bez prava glasa, vidješe da tu nema pravog rješenja . „ Pravi rašomon, hajdemo mi van,“ zaključi Vesna. I one se skloniše iza škole da još prije zvona otpuše po jednu cigaretu.

 U zbornici mlađi dio kolektiva sada se već počeo smijuljiti ovoj žustroj razmjeni mišljenja. Neće se miješati. Bar ne ovako uživo. Ali će nakon nastave buknuti društvene mreže od komentara i svrstavanja za i protiv.

Ravnateljica je ušla drhtureći od hladnoće koja joj je prodirala u ured kroz razbijeno staklo. „Pozvala sam majstore,“ reče ona, „a dok to ne srede bit ću s vama.“

„ A gdje drugdje?“ s mekoćom u izvještačenom glasu će Zvonko. I samom mu je već bilo dosta tog cirkusa, kako je znao u ljutnji nazvati školu. Iako je fizičara nedostajalo, znao je u šali reći da ne odustaje od mirovine jer ne bi htio iz škole na Mirogoj.

„Ne brinite, s mirovinom koju dobijete sigurno nećete na Mirogoj,“ znali su u maniri crnog vica njegove riječi komentirati mlađi kolege. Kolegica iz hrvatskog po običaju je našla neku mudru izreku iz literature, često već i iskorištenu, kojom je popratila temu. Budući je i ona odrađivala posljednje mjesece u školi, nitko joj nije zamjerio te opetovane mudrosti.

Pedagog je konačno odahnuo kad su se tonovi malo spustili: ozlijeđeni su odvezeni, posvađani smireni, ravnateljica na toplome, a evo već i zvona. I on požuri da još jednom provjeri stanje na hodnicima, ima li još gdje naznaka „zimskih radosti“.

„ Ne zavidim mu, ima dosta posla,“ mlada kolegica iz vjeronauka pokušala je biti sućutna. No to je ponovo razbuktalo strasti. „ Ma kakvog posla? Da ga je radio, ne bi došlo do ovih gluposti!“ bio je rezolutan stariji nastavnik struke. „Kao da snijeg nije nikada padao. Možeš misliti koji su to problemi, grude i padovi. Razmaženost, to je problem! Kad sam ja bio…“ ali njegovu logoreju zaustavi kolegica iz biologije: „A kad je to bilo? Prije nove ere?“ No pokušaj šale nije uspio jer su sad već svi ponovo bili ljuti.

„ A i mi smo mogli pomoći. Tko je u stvari dežuran?“ usmjerio je razgovor profesor Vidak. Nekolicina odmah požuri do oglasne ploče provjeriti popis dežurstava. „Dakle, kolegica koja je potrgala nogu.“ utvrdiše s olakšanjem kao da ih to oslobađa odgovornosti.

Uto pedagog proviri i netko se prisjeti da je već odavno zvonilo. Tako događaji ostadoše u drugom planu, možda za sljedeći odmor?

Vesna i Jadranka, koje su se u međuvremenu vratile, ali bez miješanja slušale starije kolege, požuriše za svojom mentoricom. „Konačno!“ govorili su izrazi njihovih lica.

„ Koji dan!“ izvijesti Vesna Lovru kada su  stigle kući nakon nekoliko dobrih poskliznuća na snijegu. „ Idemo odmah po čizme jer sanjkanje čeka!“ dječački veselo će Lovro, Dalmatinac koji je vidio snijeg pet put u životu. Jadranka nije bila oduševljena, ali će se ubrzo pokazati njen glavni motiv za odlazak na „sanjkanje“.

Vesna je već razgledala trgovine i u obližnjoj pronašla lijepe, ali skupe čizme. Ušavši sa svojim društvom odmah ih je pronašla i s divljenjem gladila meku kožu visokih sara. Nakon što je obula čizme i ponovo isprobala kako joj stoje, nerado ih je počela izuvati. „ Nemam toliko novaca,“ razočarano je rekla sebi u bradu ogledavajući ih u zrcalu. Savršeno su joj pristajale. Lovro i Jadranka nešto su prišaptavali jedno drugom i Lovro reče trgovkinji: „Uzimamo!“

„ Tko uzima?“ upita Vesna, „ pa nemam toliko novaca !“ iznenađeno se okrene k njima.

„ Daj koliko imaš, a ostalo ćemo mi, jel tako Lovro? Ove se čizme ne smiju propustiti.“

I što da kaže? Prijateljstvo uvijek nađe rješenje i činilo se da su darivatelji sretniji od darovane. Vesna odmah ostane u novim čizmama no na ulici se snijeg polako topio i pretvarao u prljavu mokru masu. „ Ajme, čizme će mi promočiti,“ pomisli Vesna, a Lovro, kao da je čuo njezine misli, podigne je u naručje i ponese preko bljuzgavog pločnika. „Moram zaštititi svoju investiciju!“ našali se noseći je čitavim putem do stana kako ne bi smočila novokupljene čizmice. Za njima je Jadranka preskakala lokve i hrpe snijega dok su se prolaznici u čudu okretali za ovim neobičnim trojcem.

                                                           ***

Fašnik je najslikovitije i najljepše doba zime u malom gradu kamo su se, na poziv rođake uputili Vesna, Jadranka i Lovro. Skijanje, sanjkanje i grudanje na obližnjem brdašcu se ne propušta,  ali u grad su ipak najviše privlačile priče o slasnim toplim i ogromnim kremšnitama.

Vesele grupice zamaskiranih ljudi u čast fašnika pjevale su i paradirale ulicama dok su ono troje, nakon kurtoaznog i kratkog boravka kod rođake, ipak odlutali u grad. Radost ulica kao da se prelila i u njih i oni su pratili gužvu koja je kulminirala spaljivanjem fašnika i klicanjem okupljenih. „Hoćete li sanjkati? Micika nam je ponudila opremu,“ upita Vesna. 

„ Ma šta je tebi?“ reče Jadranka otkrivajući pravi razlog dolaska u gradić. „ Pogledaj ovaj izlog s kremšnitama! Neću valjda to propustiti radi sanjkanja. Dosta mi je za danas !“ I ona uđe rezolutno u slastičarnu, već krcatu ljubiteljima poznatih kremšnita.

„Kremšnite!!“ obraduje se naglas, a lice joj zasja kao u djeteta, dok su se ostali u redu prema pultu za narudžbe glasno nasmijali. Došavši do tako žuđenih kolača, upozori Lovru da plati i požuri van. Vesna i Lovro pohitaše za njom. Lovro još upita za sanjkanje no Jadranka naglasi da uskoro kreće autobus i ne bi htjela zakasniti. 

Slegnuvši ramenima Lovro ustvrdi da nema ništa od sanjkanja i oni se ukrcaše u prepun autobus za metropolu. 

Pala je noć, sve bliješti, a veseli izletnici, pogotovo oni koji su se zagrijavali kuhanim vinom, povedoše i pjesmu. „Ovo su prave zimske radosti,“ primijeti Lovro iako nije ostvario plan za sanjkanje. Cure , ušuškane u tople kapute samo kimnuše. Grad je na domaku i društvo pomalo kupi stvari i zbija se prema izlazu. Ušavši u predviđeno parkiralište, otvore se vrata autobusa i u tili čas raziđu se, do sada složni i veseli ljudi, požurivši kućama prije no što noćni minus opet zaledi ulice.

Malo društvo probija se poluočišćenim nogostupom do obližnjeg stana. “Čini mi se da su danas titulu najbolje zimske radosti, uz sve ostale, ipak odnijele kremšnite!“ zaključi Vesna, urotnički pogledavši Lovru.

Jadranka kimanjem glave potvrdi: „Požurite da ih konačno probamo. Sigurno su se već ohladile!“