Mihaela Platnjak | Duhovi u obližnjem parku

Ovijene zmije

oko tvojih gležnjeva

i blijeda sablast 

koja proviruje iza lijevog ramena.

Šuštanje lišća

i kucanje po prozoru.

Budan si.

Prošla je ponoć.

Po napuštenim ljuljačkama

u obližnjem parku 

sada se samo 

duhovi veru. 

Mihaela Platnjak | U zagušljivom zraku

Dopusti da omotam ruke 

oko tvojih ramena

i da moji isprepleteni dlanovi

osjete otkucaje tvog srca.

Daj da ti vrhom svog nosa

dotaknem vrat

i ne zaboravim tvoj miris.

Dopusti mi da ti vrhovima svojih nožnih prstiju

stanem na stopala

i ukorijenim te duboko u zemlju,

vlažnu i mračnu,

a onda tvoje korijenje mahnito odsiječem

i podignem te u visine.

Držim te čvrsto

u vrućem i zagušljivom zraku.

Držim te čvrsto,

a onda te puštam 

da zauvijek padaš

među pokvarene ljude,

prljave ulice,

pohabane plahte 

i u tuđe zagrljaje. 

Mihaela Platnjak | Tvoje su oči postale riblje

 

Sanjala sam mrtve ribe

kako proviruju iz otvorenih glava

mrtvih ljudi

i kako se u njihovim crnim i mrtvim očima

ne vidi ništa.

Ni odraz,
ni suza, 

ni iskra.

Samo crna noć i mrtvi bezdan

koji nema kraj 

ni početak.

Pitala sam te: 

Jesu li i naše duše takve, 

bezizražajne i mračne? 

Šutio si  

i tvoje su oči

postale riblje. 

Mihaela Platnjak | Demon

Mogla sam čuti svaku tvoju riječ. 

Riječ demona koji me progoni u mraku

i šapuće mi dok me vodi 

duboko u šipražje.

Utvare koje me vuku za rub haljine, 

granje zbog kojih mi koža krvari

i deblo preko kojeg se neprestano

spotičem i padam.