Petra Podhorsky | Gluhi roditelji – čujuća djeca ili tko je na dobitku?

  

Ponestalo mi je ideja pa sam se obratila svojoj kolegici, s kojom pretresam sve od nemila do nedraga. Naime, dok radimo, umjesto telefonske žice koristimo e-mail i, uz rad, zaista uz predan rad, dugotrajan, rutiniran i višegodišnji rad – pričamo kao da smo jedna uz drugu. Kad nam dosadi – dođemo jedna do druge i – nastavljamo. Potpuno atipično za današnju komunikaciju, no potpuno razumljivo s obzirom da nas muče slični problemi – same se nosimo sa životom i, makar smo zahvalne svojim roditeljima i sestrama na nemalo toga, na kraju se svatko sa svojim životom, poslom, djecom, promjenama raspoloženja i oscilacijama mora nositi – sam.

Dakle, kolegica je predložila da pišem o nama roditeljima koji smo nagluhi, gluhi, i o našoj djeci, koja su čujuća.

Što reći? 

Nije baš realna tema u jeku afere „lex Perković“, sankcija nad Hrvatskom i općenitog gospodarskog i političkog kraha Hrvatske. 

I, kako kaže Angel, imamo zastupnicu u zagrebačkom parlamentu, gluhu. 

Gledamo vijesti pomoću txt 888, ja svaku večer, a to je moje vrijeme mira i maženja s pesicom, koja je već sita i našetana. 

Djeca hvataju posljednje ljetne dane i šeću i voze bicikl (imamo 1 zajednički – to je ok, s obzirom na sve) na zraku, nakon što su obavile kućne dužnosti. 

Zabrinuto gledam i slušam i nikad ne pričam o tome s djecom, jer njih to ne zanima, njima je sad bitnije s prijateljima isplanirati vikend, neki tulum i kaj će obući, i s kim će biti, koliko će love moći ponijeti…

I – čuju što žele čuti. Dok sam izričita postala s naredbama, napravi to to i to, sve je postalo jednostavnije. No, kad samo zaželim da dođu kući, jer se spušta mrak, i da ih malo vidim – i čujem, odgovor je točan da točniji ne može biti – sve sam napravila za danas pa me pusti još vani!

Kakvu ovdje sluh ima ulogu? Fizički – nikakvu. Samo sluh za komunikaciju, za dogovor, za međuljudski odnos osoba koje zajedno žive i dijele krov nad glavom, obroke, dužnosti oko pesice i životnog prostora.

Istina je da se derem kad nemam aparatić jer želim sve žarko ispričati, reći ili prigovarati, no odmah me reguliraju. No, šaptati ne mogu, možda bi bilo najbolje ugasiti TV, no ako imate što za reći – budite kratki i jasni, jer ČUJUĆA DJECA NISU GLUHA. Čuju vas.

Ne vole boje, crtice, apostrofe i podcrtane ili prekrižene riječi. Samo riječi.

Što manje pričate- to je bolje, recimo da nije daleko od istine da se sporazumjevamo nekad i – telepatijom. Dok starija i ja to možemo, s mlađom ipak bolje funkcionira standardna oralno zvučno glasovna metoda uz gledanje i očitavanje. To vam najviše nalikuje na izvještaje i raporte vojnika. Dakle, dijete stane ispred mene i jednostavno uz uvod, zaplet i rasplet kaže što ima, a ja slušam i zapravo ne smijem puno prekidati (ne prekidaj – nego slušaj!). 

Mi roditelji, i gluhi i čujući, samo smo roditelji, a nekad ultrakratkog a nekad ultradugog pamćenja – pa nam treba dobar trening ako nam netko priča dugačku priču, a ne smijemo pitati potpitanja. Ona su obavezna u razgovoru s djetetom, jer kad kaže da mu se nešto dogodilo, uz objašnjenje da je bilo hladno (kaj nisi imala vestu?), i da je pala koncentracija u školi (kaj nisi imala sendvič?), i da je zakasnila jer nije imala ključ (pa zakaj sam potrošila novce na ključ?), i da se nije mogla javiti jer mob nije radio (kaj ti ne plaćam pretplatu, kaj nemaš punjač?).

I tako dalje, u nedogled. 

Ponekad mi je žao što mi djeca ne znaju znakovni i što im se ne obraćam njime, no nije moj materinji. I dalje ga želim učiti, razgovarati njime i promicati ga u svojem čujućem društvu, pa čak i u radnoj okolini.

I, kako kaže jedna zahvala: hvala ti na tome što si takav/takva, jer ja inače ne bih postala ovakvom osobom kakva jesam. 

Dodatak: 

tekst je pisan prije mjesec dana, a otada se opet puno toga dogodilo: usred mojih vječnih preokupacija i tema: djeca, posao, gluhi, vjera i aktivnosti vezane uz sve to, pojavila se nova dimenzija. Ona je zapravo neprestano ovdje, obavija moju svakodnevnicu, moje društvo, prijatelje, kolegice i moj najtananiji odnos – odnos sa samom sobom. 

Kad shvatimo da smo svi dijelovi jedne veće cjeline, jasnije je zašto se ta dimenzija nekad potiho potkrada, skriva i ne spominje tako često. Jer, kad je ljubav u pitanju, a o njoj je riječ, stvarno možemo postati trenutačno – gluhonijemi.

Ljubav je ovdje u društvenom životu, u zabavama, proslavama, pitanjima i brizi za druge. Ljubav je na vježbanju, na tečaju znakovnog, na poslu kad chatom pričamo u pauzama s ljudima, kad radimo. Kuhamo. Molimo. Slikamo. Čitamo. Zato se nadam da neće biti nikad ni gluha ni slijepa ni nijema.

Dva su događaja, koja su obilježila zadnjih mjesec dana naše svakodnevice, mene navela na razmišljanje. Oh, pa ja još stignem i razmišljati u ovoj strci i zbrci, no to je valjda povlastica „filozofa“, odnosno besposličara koji nemaju drugog posla nego „filozofirati“, a tko puno priča – malo radi.

No, krenimo od prvog događaja, kad me mlađa kći zvala na posao, odnosno susjeda Ljudmila, i podugačkim monologom iznijela slučaj koji se dogodio tog jutra: maloj su se zalupila vrata i ključ je ostao unutra te je u suzama pozvonila susjedi i molila da nazove mamu, jer kako će sad seka ući, kako će mama ući… A ključ je samo jedan (zahvaljujući obiteljskoj crti – gubljenju ključeva). Nisam ju razumjela niti riječi, a i nisam, nakon što mi je kolegica preuzela slušalicu i sve saslušala a zatim protumačila, bila sigurna tko je ta susjeda. Kolegica se čudom čudila i smatrala me poluludom, a k tome uz sav taj slučaj i lošom majkom (barem trenutačno).

Nekako sam zbrojila dva i dva i krenula redom, nazvala obitelj s rezervnim ključevima, a zatim i saznala da se susjeda ta i ta zapravo punim imenom zove Ljudmila (to je, kao, nevažno ispalo, ali u cijeloj priči i nije baš). Dakle, poznata priča o gluhom pokvarenom telefonu. Susjedu jako dobro znam, čak 31 godinu, a nikad nisam čula niti načula da joj je to pravo ime. A ona se predstavila u uzbuđenju imenom umjesto svojim prezimenom ili nadimkom. Sve je ispalo sretno, osim što sad moram odraditi te izostale sate, ali ništa strašno.

Navelo me to na razmišljanje kako živimo jedni pored drugih, a ne znamo si prava imena i kako nemamo rezervne ključeve iz nekih novih razloga (nova vrata, novi trend, nova sigurnost?), i kako smo zapravo bespomoćni kad su u pitanju naša stanja kad ne možemo telefonirati, a treba hitno reagirati, kako smo bespomoćniji još i više kad su u pitanju naša djeca, a još i više jer je u pitanju naša imovina. Sad se tu povlače mnoga pitanja a ja sam se samo htjela osigurati za idući put i sačuvala susjedin broj te joj dala rezervni ključ.

Događaj me malo izbacio iz takta, ali sam bila zahvalna susjedi i tome što ključ nikad ne guram u bravu. Nakon toga je školska torba tajanstveno nestala, ali, sreća u nesreći, ispostavilo se da ima puno zadaća, čak i više nego treba jer se nije pisala redovito pa se tako nađena torba, ugodno provevši vikend, zapravo iskoristila za pisanje gomila zadaća i stjecanje radnih navika (opet i uvijek iznova, na novom početku).

To me sve doista iscrpilo i ja sam podlegla sezonskoj virozi. U jeku iste, stigao je u Zagreb Giuseppe, gluhi poeta, koji je rođen u Palermu, a živi u Berlinu i putuje govoreći svoje poeme na znakovnom jeziku. Nešto posve novo, što je slutilo na nešto zanimljivo i nesvakidašnje. Osim što je „pravi“ gluhi, odnosno služi se znakovnim jezikom kao dominantnim izrazom, jedinstven je umjetnik koji je pronašao vlastiti izraz. Mislim da ih ima više, ali stvarno se ne može reći da dva pisca imaju isti izraz, odnosno stil. Druge niti ne znam osim njega, makar sam vidjela na Facebooku da su se neke gluhe djevojke fotkale s nekim sličnim Amerikancem. Rado bih da se piše o tome, kako i kuda gluhi putuju. Međutim, to ide samo usmenom (čitaj = ručnom, gestovnom, znakovnom) predajom. Ne putujem, no znam pisati, eto ti opet nepravde! Dakle, materijala ima jako puno, samo treba uskladiti iskustva.

Giuseppe nas je sve oduševio svojim scenskim nastupom, ruke su mu bile neumorne, a i čitavo tijelo. „Vozio je motor“, „letio u avionu“, „upravljao autom“, „boravio u prirodi“, „razgovarao sa ženom“ (zadnji skeč nas je ubio kako smo se smijali, o ljubomornoj ženi koja mu nalazi vlasi na odjeći i tako dalje, da bi ga na kraju, ne našavši ništa, optužila da je je… ćelavu!). Dakle, duhovito, originalno, toplo, naravno, pomalo ekscentrično. No, Giuseppe se u neformalnom druženju pokazao kao zanimljiv i neumoran govornik, kavalir, obiteljski čovjek, svjetski putnik i, jednostavno, dobar prijatelj. I ljubitelj žena, naravno. Pokazao nam je kako su umjetnost i znakovni jezik faktori koji premošćuju barijere u komunikaciji (za mene je bila novost pričati sa „strancem“, a da se osjećam kao da pričam sa starim prijateljem) i, jednostavno, kako trebamo jedni druge. Da nam pokažu, da nas potaknu, da se s nama druže, da nam doputuju i da nas ohrabre i – zagrle. I prepoznaju.

Vaša Petra