Siguran sam da za mnoge Zagrepčane Trg znači isto: prostor toliko sveden na životne minijature da ga već i same šahovske figure doživljavaju otrcanim. Gomile ljudi u torbama svakoga dana nanašaju tuđe i vlastite misli i emocije te ih često nemarno prosiplju njegovim pločama. Asfaltni bridovi što ga mjestimično okružuju naoko su otupjeli od siline udara svih tereta iz torbi sebičnjaka.
Generacije su stvarale Trg kakav poznajemo. Generacije su iza sebe ostavile bezbroj tragedija, komedija, kronika i crtica kojima se danas prisjećamo i nadamo.
Preko svega ne bih mogao prijeći, a da ne spomenem svoju bizarnu zgodu.
Zagurao sam je kao robinju negdje u fusnote te joj ne dam mira svojim promišljanjima i upadicama. Noću sam često spreman otkinuti kosu i zube u zamjenu za miran san bez njenih vitkih nogu što pomodno koračaju hodnikom mojih misli. Pseto je ona što na povodcu katkad zatrza i probudi vodiča iz sna. No, bilo kako bilo, odavno je bilo tih petnaest sati na Trgu. Stara štrikana vesta našla se tik do mog tijela, a crne zimske cipele poskakivale su mi na nogama kao kakav jeftin komad obuće iz Pakistana ili Etiopije. U ruci sam nosio bijelu neokaljanu kuvertu i čokoladu načrčkanu raznim božićnim ukrasima.
U džep sam duboko zagurao kutijicu s interijerom baršuna. Čekao sam šesticu – jedan od tramvaja kojima je moje sunce moglo granuti sa zapada ka istoku. Godinama prije maštali smo o obiteljskoj kući na osami koja je sada svakim trenom bila sve izglednija. Nisam bio pretjerano nervozan dok je nisam ugledao na kolosijeku života. Stidljivo se pojavila u sjeni tramvaja držeći šal i vunene rukavice.
Svoj britki marš započela je ravno ka mojim raširenim njedrima.
Ove dosad opisane trenutke mnogo kasnije sam doživljavao u retrospektivi. Kao kreda su se prelomili u mom i životima drugih svjedoka: djevojku je, naime, napao pas. Povukao je svojim zvjerskim zubima šal i kaput te ih zauvijek odnio u suton. Pokoja lokvica krvi ostala je kao dukat stajati na Trgu – njih prolaznici, doduše, nisu kupili. Danas često prolazim Trgom ne pomišljajući na dijelove prošlosti.
Bilo bi od mene suviše sebično da roman bez prve i posljednje stranice svodim na riječ pa najčešće fotografijom zabilježim prolaznike što i dalje bezglavo jure betonskim pločama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.