Ivana Šojat, književnica, pjesnikinja, prevoditeljica, borac za slobodu...

Ivana Šojat-Kuči
Autor fotografije:Josip Šeri

Ivana Šojat rođena je 26. veljače 1971. godine u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Studij je kraju zapravo priveo Domovinski rat u koji se još početkom kolovoza uključila kao dragovoljac.

Godinu dana je (1992.-1993.) u Uredu Ministarstva obrane za odnose s UN-om i Europskom Unijom radila kao tajnica i prevoditeljica. 1993. odlazi u Belgiju gdje je živjela osam godina, završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radila kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa.

Već devet godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnica je brojnih književnih revija: Književna revija (prijevodi: M. Couturier, R. Barthes, Lecarne), Europski glasnik (prijevodi: E. Brogniet, J.-L. Wauthier, Deblue), Mogućnosti, Književna rijeka (poglavlje vlastita romana «Šamšiel» i poezija, te prijevod poezije belgijskog pjesnika S. Delaivea), Zarez (poezija), Quorum, Kolo, Nova Istra (vlastita poezija), Vijenac, Dubrovnik, Forum, Književna Republika,  Poezija, Riječi, the Ugly Tree i Le Fram (vlastita poezija na francuskome jeziku).


Napisala je i zbirku poezije na francuskome jeziku «Saint Espoir» koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu «Le Fram».

Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) je zbirku proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine.

Godinu dana pisala kolumnu u Magazinu, tjednome prilogu Glasa Slavonije, a najbolji su tekstovi 2006. u nakladničkoj kući Alfa ukoričeni pod naslovom „I past će sve maske…“

Kao prvo, čestitam na do sada objavljenim knjigama, na osvojenim nagradama.


Uz vaše ime čitatelji će prvo povezati vaš višestruko nagrađivani roman Unterstadt (nagrade Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski). No, to nije vaša jedina knjiga koju ste objavili. Tu su i Ničiji sinovi, Šamšiel, Mjesečari, Jom Kipur, vaše knjiga kratkih priča Ruke Azazelove, poezija... i još mnogo toga. Sve to zahtijeva mnogo vremena i truda. Recite nam kako, kao žena koja obavlja i ostale kućne „poslove“sve uspijevate uskladiti?

Imam sreću i blagoslov u životu raditi ono što volim, a kad si zaljubljen u ono što radiš, kad ti je posao životni poziv, onda doista ništa nije teško. Osim toga, svakako valja napomenuti kako od samoga početka imam bezrezervnu podršku obitelji. Prvenstveno svoje majke Mirjane, a zatim i djece. Mojoj je djeci od najranije dobi savršeno jasno da imaju majku koja nije „po standardima“.

Vaš životopis, od mladosti pa na dalje, odaje osobu snažnog duha i volje, koja zna što želi i zna kako to postići. Vjerujem da vam, unatoč snažnoj volji, nije baš uvijek bilo lako. Najprije ste napustili studij i pridružili se vojsci. Bili ste tako mladi, a odlučni. Mnogi su se na takvom ili sličnom putu slomili. Kako se vi s nosite s duhovima rata?

Od najranijeg me djetinjstva krasi gotovo čudovišna znatiželja, a držim se i maksime kako je bolje nešto probati, pa požaliti, nego kasnije žaliti zato što nisam probala. Kažu da ljudi na samrti kud i kamo više žale za propuštenim prilikama, nego što žale zbog počinjenih pogrešaka. Ufam se kako je tomu tako, pa i dalje vlastitom glavom razbijam zidove, poslije izvlačim pouke i vidam rane. A duhovi rata, njih sam ukrotila. Držim ih na kratkoj lajni. Ponekad se razgoropade. Osobito na obljetnice strahota. Tad potonem u nešto nalik depresiji koja najgrčevitije i dalje traje, ponavlja se svakog studenog. Tijekom tog mjeseca sam izgubila najviše prijatelja, pao je Vukovar, dogodila se Škabrnja. Postoje stvari kojima smo, htjeli ne-htjeli, vrijeme kolčili kao vrt za lukovice. Ne bježim od toga.

Je li posao koji ste obavljali za hrvatsku vojsku bio presudan za vaš odlazak u Belgiju ili ste i prije imali želju studirati jezike?

Tijekom rada u Ministarstvu obrane sam upoznala svog prvog supruga, Belgijanca. U Belgiju sam, dakle, otišla zbog ljubavi. Studij se „dogodio“ kasnije, kad sam se trajno zaljubila u francuski jezik.

Očito je da su Domovinski rat i vaše osobne traume postale temelj vaših inspiracija a pisanje katalizator istih. Imate li, ako nije tajna, u pripremi još koji rukopis kao što su Unterstadt i Jom Kipur ili se spremate na nešto novo i drugačije?

Klonim se prežvakavanja istih tema. Mislim da je za svaku temu jedna poštena knjiga dovoljna. U pripremi je nešto sasvim novo. Koncem kolovoza iz tiska izlazi zbirka kratkih priča „Emet“ (što na hebrejskome znači „Istina“), a na Svisvete ću nakon duge poetske stanke objaviti zbirku poezije „Nesreća nije mjesto“. Trenutno pišem pravi povijesni roman: o janjičaru Ibrahimu Demirdžiji, odnosno Luki iz Jablanice koji kao desetogodišnjak sasvim mijenja civilizacijski okvir. Radnja se zbiva u 16. stoljeću, u vrijeme kad Osmansko carstvo doživljava vrhunac te se nakon smrti Sulejmanove suočava s polaganim padom.

Koliko vam vremena treba da napišete knjigu?

Samo pisanje traje relativno kratko: najduže šest mjeseci. Najviše mi vremena oduzima istraživanje koje uvijek prethodi samome pisanju.

S obzirom na vaše bogato životno iskustvo, koliko vam je to pomoglo u spisateljskom radu? Radite li dostatna istraživanja o tematici koju obrađujete?

Uvjerena sam kako pisac ne može dobro pisati o nečemu što mu nije blisko, s čim se ne može saživjeti, iskusiti empatiju prema likovima koje predočava, vremenu koje sjenči. Ljudi su skloni nepravedno suditi i kuditi sve one koji su se „srozali“ – oholo zanemaruju činjenicu kako je srozavanje splet paklenih okolnosti, sudbinskih zadatosti, datosti koje pojedinac ne može sudbinski mijenjati bez tekstonskih pomaka. Doista ništa nije crno-bijelo. Treba imati oči kako bi se vidjelo, počesto na vlastitoj koži osjetiti ono zbog čega drugi krvare. Nije bez vraga ona sintagma s tuđim cipelama, odnosno tuđom kožom.

Što, kao iskusna spisateljica, mislite o radionicama kreativnog pisanja? Je li to dobro za bilo koga tko želi pisati ili je ipak potrebno imati i „ono nešto“, nadarenost koju treba na takvim radionicama izbrusiti?

Radionice kreativnog pisanja nisu šarene trgovine s talentima za svakoga. Smatram kako je silno važno imati „ono nešto“. Istodobno, kako je itekako moguće istu temu obraditi na milijun i jedan način, kreativne radionice uz dobre predavače polaznicima mogu omogućiti da „prožvakane teme“ sagledaju iz novih, neistraženih rakursa. Pisanje je, poput slikanja, vještina koju valja brusiti, tako da nemam ama baš ništa protiv famoznih radionica.

Koliko je vremena prošlo od vašeg prvog kontakta s nakladnikom do konačne realizacije knjige? Jesu li vam savjetovali da napravite ispravke, da uklonite neke dijelove rukopisa, ili su objavljivani bez takvih dodatnih zahvata?

Od prvog kontakta do objave knjige bilo je prošlo (koliko se sjećam) pet ili šest mjeseci tijekom kojih je bilo razgovora s urednikom, ali i rješavanja vrlo prozaičnih problema poput iščekivanja rezultata natječaja za potpore. Imam sreću da imam sjajnog urednika, gospodina Seida Serdarevića, koji se doista posveti svakom rukopisu, vidi detalje koji autorima promaknu. Tekstovi su doista poput djece: autori im ne vide zamjerke. Ne prije objektivnog uredničkog seciranja. Onako kako je po klasičnim standardima ružni mali bjeloglavi sup svojoj majci najljepši na svijetu.

Jesu  li  neki dijelovi vašega života ili života vaših bližnjih i prijatelja utkani u vaše knjige?

Dijelovi mojega života i života meni bliskih ljudi suptilno su utkani u sve moje knjige. Baš ti, mikroskopski detalji daju život, uvjerljivost književnosti koja po mojemu sudu mora biti prokrvljena stvarnosnim. Teško je, mislim čak nemoguće pobjeći autobiografskim momentima. Onako kako je potpuna objektivnost u svakodnevnu životu praktično nemoguća – ljude uvijek procjenjujemo, ocjenjujemo, promatramo kroz vlastite optičke sprave podešene prema osobnim iskustvima. Ipak smo samo ljudi.

Mnogi vas poznaju kao osobu britkog uma i duha, koja se ne ustručava izraziti svoje mišljenje, bez obzira o kojoj se temi radilo. Imate li katkada problema u komunikaciji s ljudima koji ne prihvaćaju vaš način razmišljanja?

Nemam baš nikakvih problema s ljudima čije se mišljenje razlikuje od mojega. Alergična sam na svrstavanja po principu „naši“ i „vaši“ koji ljude razvrstava ideološki ili svjetonazorski. Prijatelje ne biram prema pripadnosti naciji, rasi, spolu, vjeri ili nevjeri. Tražim ljude koji ne nasjedaju pličini uobičajenih katalogizacija. U posljednje je vrijeme postalo „pomodno“ svakog tko ne misli onako kako očekujemo svrstati u mračan tabor fašizma. Grozim se toga. Mislim da više ti „drugi“ imaju problema sa mnom: ne znaju kako bi me svrstali, a to je gadno kada je riječ o ideološkoj pedanteriji. Do sada su me tako proglašavali i ustaškinjom i partizankom, četnikušom i komunjarom, ognjištarkom i prodanom dušom. Zbunjuje ih valjda činjenica da „samo“ tragam za istinom.

Osim pisanja, aktivno i prevodite s francuskoga i engleskoga jezika. Birate li sami knjige koje prevodite ili to radite po narudžbi?

Knjige koje prevodim biram sama, naime, od ponuđenih mogu odbiti knjigu koja mi nije po volji. A već je to svojevrstan luksuz zahvaljujući kojemu posljednjih nekoliko godina prevodim doista sjajne knjige koje mi profesionalno predstavljaju izazov. A izazovi su za mene luči, maleni Mont Everesti na koje se uspinjem, tešem vlastito umijeće i izdržljivost.

Prevođenje nije lagan posao. Koliko vam vremena treba da prevedete neku knjigu? Naravno, jasno je da sve ovisi o broju stranica, o mnogim drugim vašim obavezama, ali jednako tako je važno da prevoditelj, ako želi posao obaviti kvalitetno, uđe u „glavu“ pisca i da čitatelju na kvalitetan  način prenese tuđe djelo. Nije li to gotovo jednako kao da sami ponovo pišete knjigu?

Prevođenje je prvenstveno ogromna odgovornost koje mnogi, nažalost, nisu svjesni. Loš prevoditelj može upropastiti pisca na nekom tržištu, pretvoriti ga u ruglo. Za prevođenje nije dovoljno poznavati neki jezik. Prevođenje je umijeće, umjetnost, pretakanje duha u duh, čista alkemija. Drukčije ne mogu objasniti činjenicu da sam neka, stručno gledano, iznimno zahtjevna djela prevela s lakoćom, za tili čas, dok sam neka druga, nimalo zahtjevna dugo s mukom „žvakala“. Iznimno sam ponosna na svoju ulogu „mostograditelja“ između jezika, zapravo kultura, iznimno sam svjesna goleme odgovornosti koju na sebe preuzimam svakim novim autorom, svakom novom knjigom. Jer: nisu to samo knjige, to su svjetovi. Vremenski gledano, to stvarno varira. Ne samo zbog varijable stranica. Bilo je knjiga od tristotinjak stranica koje sam prevela za samo mjesec dana, a ima i onih drugih, s kojima sam se borila. Ne zato što su bile „teške“, nego zato što mi stilski, svjetonazorski nisu „sjele“.

Obraćaju li vam se često vaši čitatelji? Pišu li vam? Što kažu?

Čitatelji mi se doista javljaju u velikom broju. Baš ta komunikacija daje mi volju da nastavim. Posustajanje je, naime, vječni izazov. Osobito u današnjem svemiru izokrenutih vrijednosti. Ono zbog čega žalim jest činjenica da ne stižem odmah svima odgovoriti, nego ponekad kasnim i po nekoliko tjedana. Vremena je premalo, grižnje savjesti sve više. Svojim sam čitatelja doista zahvalna na podršci, na činjenici da me zdušno primaju u svoja srca, daju smisao mojemu sjedenju za računalom. Književnost bez publike nema puno smisla. Čitatelji mi daju smisao.

Hvala puno u ime svih čitatelja časopisa Kvaka na ljubaznost i spremnosti da odgovorite na naša pitanja.

Razgovor pripremila: Sonja Smolec