Dominik Tomić | Slava Olimpa

Uspinjući se na postolje
upriješe pogled
k plamenu.
Sve one sate, dane,
sva nadanja, čeznuća,
sve boli, padove, strepnje,
za taj jedan, savršen, najdalji skok
zrcalio taj je plamen.
Čvrsto je stisnula odličje
i zaplakala.
Svjesna da će se sutra
vratiti svojoj običnosti.
Samo plamen ostaje svijetliti
kao goruća Oda prolaznosti.