Damir Jurinčić | Vjera

Da nema Boga, to ti Sotona kaže,

jer njemu tako paše, on to želi,

svakoj smrti i grešniku – on se veseli,

a iz usta mu zmije gmižu, jer laže;

sve što veli, provokacija je i obmana,

vodi te u propast, a da to ni ne znaš,

od tebe traži da mu svoju dušu daš,

ali dok si na Zemlji, postoji Obrana:

to je molitva, iskrena, iz duše, Bogu,

nikakve krunice, ni ostale koještarije,

Bog ne kopira, ne voli da se srce krije,

jer treba Ljubav dijeliti, i s ljudima slogu

širiti… Ali badava ti išta ako ne vjeruješ,

no, kad posrneš, tada ćeš da čuješ!

Damir Jurinčić | Do krajnje granice

Do ludila, do besvijesti, moraš da dođeš,

i moraš da sve do cikumenta prođeš,

i patnju i grijeh i blud i negiranje,

mora ti odvratno postati tvoje stanje;

da ti se zgadi do te mjere da izlaza nema,

stojiš pred ponorom, a hvata te trema,

ili ćeš se ubiti, ili ćeš Bogu prići,

ako si strpljiv, moći ćeš i stići:

odalamiti se po glavi i reći: glup sam,

zašto da svoj život tratim i rasipam!? –

A onda će se uvući dašak svježine,

sve što si prezirao, postati će dubine,

a Boga ćeš tada lako u sebi naći,

a nakon toga ćeš se i moći nekako snaći!

Damir Jurinčić | Zahvala

Molim Boga da mi razum i vodič bude,

ljudi nisu tu da jedni drugima sude,

što opservacija veli, može kritika postati,

ali tek u mjeri, jer će srdžba ostati,

molim Boga da mi Ljepotu svijeta pokaže,

jer on nikada ne zavarava, niti laže,

a Ljepote ima, i to u svakoj duši i biću,

gle! – pupoljci nadahnuća u srcu niču!

Molim Boga da mi oprosti grijehe i blud,

jer sam doživio to da nisam imao: „kud“ –

samo me Bog shvaća i zna kako mi je,

vrag je opasan jer je prepreden poput zmije,

mnogo sam stranputica do sada obišao,

Bog me je držao, zato nisam – „otišao!“

Damir Jurinčić | Čuvaj me

Čuvaj me Bože od pada i agonije! –

Spasi me da mi ne bude još bolnije! –

Ti znaš i naša srca na put šalješ,

Tajnu sreće mi kroz sitnice odaješ;

molim se Tebi, a i život ti posvećujem,

nikome više ne želim da se osvećujem,

svatko ima pamet da dva i dva zbroji,

i da si sudbinu u ljepšu stvar skroji!

Čuvaj me Bože od misli suicidalnih,

i od prispodoba, napasnih i stalnih,

jer ti svu Moć samog svemira držiš,

sama si Ljubav, pa svima sve oprostiš,

molitvu pišem, neka mi bude Svjetlo,

neka me čuva kada me opsjedne Zlo!

Damir Jurinčić | Pitanje

Ljubim li utvaru, ljubim li Nadu,

što je to što me kod žene privlači!? –

Što je to što mi Nadahnuće znači,

ima li nečeg što ljudi potajice znadu? –

Možda znaju kako sretno živjeti,

možda znaju kako probleme riješiti,

možda znaju kako se utješiti,

možda znaju kako u životu uspjeti!?

Meni sve to izmiče, odlazi k vragu,

zabadava prosim suze što niču,

zabadava prkosim svojem biću;

jesam li u putanji, jesam li na tragu

tome kako sav život Idealu dati,

mogu li, o mogu li to ikad znati!?

Damir Jurinčić | O ljubavi

O Ljubavi što nestaješ, o mračna Ljubavi!

Neki te užitak još ponegdje slavi;

o Ljubavi što si more, o Ljubavi što se gubiš,

tako je to kad se u Ljubav udubiš;

kad odgurneš teret, a novi se pojavi;

o Ljubavi što sjajiš – što si muk u glavi,

što si tišina u riječima, tek plahi izazov,

tek pusti pričin, tek jad, star i nov;

tek vidjelo, tužno i melankolično,

tek srce, mirno, užeglo i sasvim obično,

tek uzdah patetike, svih duša zbroj,

tek vapaj sloma, svih pjesama kroj;

o Ljubavi ponesi me! – Dalje me vodi,

o Ljubavi uništi me! – Užas mi godi!

Damir Jurinčić | Tugo

Snovi su jedno, stvarnost je drugo,

o moja bezbrižna i suluda Tugo! –

Zbog tebe sam išao do kraja svijeta,

zbog tebe sam osjetio čar cvijeta;

zbog tebe sam doživio dar nadahnuća,

zbog tebe sam ušao u dodir osvanuća,

zvog tebe sam ustanovio žar emocija,

zbog tebe mi se pružila jedina opcija:

biti, a nemati, htjeti, a sve propustiti,

samom sebi ništa ne smijem dopustiti,

sve sam prošao, od onog što sam želio,

davno je bilo, kad sam se Nadi veselio,

tiha Tugo! – o Tugo! – priđi mi bliže,

moja strast mi u obliku jada stiže!

Damir Jurinčić | Ti

Lijek što liječi, tuga što tuguje,

otrov što truje, radost što se raduje,

ljubav što ljubi, cvijet što cvate,

miris što miriši, ciklusi što se vrate;

put koji se ponovi, bolest što boli,

jad što skviči, čovjek koji voli,

san što se sanja, žena koja se ganja,

crvenilo što se odaje, to su stanja,

vrisak što vrišti, prah što nestaje,

dah što diše, riječ koja ostaje,

pamćenje što pamti, ime tvoje,

zbroj što se zbroji, duše što se spoje,

priča što se priča, čin koji čini,

napast što vreba, Ti si u blizini!

Damir Jurinčić | Srce moje

Što šutiš srce – bijedno i unakaženo!?

Zar te je svaki zločin dotukao do kraja!?

Zar više nema pristupa nikakvoj ljepoti?

Zar više nema ni uzdaha, ni očaja,

ni patnje lijepe, intenzivne boli,

onog čuvstva teške harmonije i pristupa

koji oslobađa narav – čineći je snažnijom

i dopadljivijom?

Što šutiš srce – što si mučenik i ekstaza?

Što si sad već daleko od svake dobiti,

od svakog ideala, euforije i sreće;

zar nemaš više stihiju pameti i radoznalosti,

mladosti i oduška što srljaju zato jer se

kunu u vječnost!?

Što šutiš srce – iskvareno i neutemeljeno!?

Razočaranje te je pojelo, a bol uhapsila,

više nisi svoje, niti to možeš biti –

ti srce – vječne tuge i tmurne mašte! –

Misteriju nekadašnjih pojmova!

Gotova su područja toplih zamaha,

a naša krila se više ne sele u izdašnije krajeve,

već lamataju bespomoćno i jadno,

dok ih udes sramoti, a pričin napušta… 

Što šutiš srce – ugašeno i nevidljivo!?

Što šutiš u boli nespokojnoj, u boli

ranjivoj i intenciji predvidljivoj!?

Zar te grob zove, još prije samog postanka,

a na djelo stupa kazna i odmazda!?

Zar si poprimila narav samoubojice!?

O srce – okrutno i teško! – Dopusti mi 

još samo jednu čar, da te nazovem

kako želim i da te zazovem u raju,

u mirisu blagostanja vječnih potreba,

i neka žar čistoće i tijela napokon odluta

dalje, dalje od sebe i dalje od djela;

jer ti si spokoj vječnih težnji;

o srce ranjeno, o srce bolno,

o srce okamenjeno, o srce prokleto!

Damir Jurinčić | Ljubavna vizija

Ti me vodiš iz noći u dan,

iz snova u stvarnost,

iz tegobe u smisao.

Kada gradim,

uvijek mislim na tebe;

hoće li to biti korisno,

hoće li to biti nužno?

A uz tebe sve postaje nužno i smisleno.

Ti si dah za koji vrijedi živjeti,

moja utopija

koja postaje konstruktivna vizija.

I ne dam se smesti lažima sistema;

nikada neću povjerovati u determinizam,

niti se prikloniti robovlasničkom izrabljivanju.

Uz tebe, sve se može,

stoga slijedimo tvoje kormilo

i puštam da me usmjeravaš,

jer znam da sve karte držiš u ruci

i da ti hrabrosti ne nedostaje,

već strateški odabireš riječi;

a od mene činiš pjesnika

vrijednog tvoje Ljubavi.

Damir Jurinčić | Oči

Ljubim te kao što se ljubi Mjesec,

u podnožju planine,

kad noć zavlada

i kad izrastu pupoljci duše.

Tada, očaran tvojom Ljepotom,

ulazim u diobu ljubavnog carstva

i skupljam latice

mističnog uzdaha.

Za tebe gradim kulu euforije

i bilježim svaki takt

srca.

Uznesen u plavetnilo Neba

brojim zvijezde

i svaku od njih

pohranjujem u tren

kojeg ću se

uvijek sjećati.

Tako te ne ispuštam iz vida,

već svjedočim život

i utjelovljujem blago

koje izranja iz tvojih očiju.

Damir Jurinčić | Vrelo

 

Ti si kist s kojim

najljepše snove oslikavam.

Ti si mjesečina

koja me u noći budno prati.

Ti si cvat duše

koji ne poznaje granice.

Ti si simbioza

vidljivog i nevidljivog.

Ti si carstvo duha

i riznica puna blaga.

Uvijek me tješiš,

samo onako kako ti znaš;

zato te trebam;

silno te trebam

da me podigneš sa zemlje

i usmjeriš prema nebu

gdje se sve nade ostvaruju

i gdje sve ljubavi plamte.

Damir Jurinčić | Po prvi puta

 

Ti si tiha rosa na mom dlanu,

cvjetaš i zoveš me svojim krilima:

Pođimo! – U susret divljini! –

neobuzdani, rasterećeni,

ovjekovječeni.

A ja te grlim i svojim usnama

pripajam,

odlazim pa se 

vraćam

i iznova te sanjam

u labuđoj noći

nepredvidive težnje

i procvalih stihova;

a jesen je,

grane se njišu

i vjetar puše,

jako, moćno, vijugavo,

doziva nas

svojom harmonijom

gdje ćemo se rastati

i sastati

po prvi puta!

Damir Jurinčić | Kist vremena

Iz pustih snova ja nove nižem,

sve si mi bliže,

ali istovremeno i sve dalje;

izgorjele su riječi našeg opstanka,

a u daljini vjetar njiše grane,

sabirem te u jednom momentu,

kao odraz spekulacije

i introspekcije;

ti putuješ svojim putem,

ponekad me ugledaš

i kažeš: dobar budi;

a ja žilav činim svoje,

jer jedino tako do izražaja dolazim;

ipak možda mi se sve to samo čini,

ti si sigurno u pravu,

a ja njegujem samo izgubljeno

carstvo davno zaboravljene romantike.

Damir Jurinčić | Pričam ti priču

Nitko nikoga u ničemu ne štedi,

za svakoga drukčija vrijednost vrijedi,

biraj da stvari radiš kao od šale,

na što su to danas značajnosti spale!?

Netko tvrdi jedno, netko tvrdi drugo,

netko je u startu sve pare procugo,

netko po cijele dane visi u birtiji,

netko zarađuje, poslovi su mu bitniji.

Netko se dosađuje, ne zna što će sa sobom,

netko se drogira, oduševljen je dobrom robom,

netko se ustručava, nikad ne riskira,

netko liniju lakšeg otpora bira.

No kad se sve dobro zbroji i oduzme,

relativno je sve, ovisi kako se uzme.

Damir Jurinčić | Nadjačati fenomene

 

Kad se najmanje nadaš, Ljepota zablista,

za to je potrebna samo ljubav čista,

iako je teško – širi optimizam,

zaboravi na racionalizaciju i sofizam.

Pretjerivanje se uvijek za detalje zakači,

ali nam to uistinu ništa ne znači,

uvijek možeš bolje, više, snažnije,

dobro procijeni što ti je najvažnije.

Zaobiđi ženu, ako ti ona srce lomi,

iznenadna napast se uvijek na tebe okomi,

što god da radiš, sustigne te strava,

na kraju priče čak nije bitna ni slava.

Pokušaj preustrojstva je sam za sebe dovoljan,

ništa se ne postiže, ako čekaš trenutak „povoljan“.

Damir Jurinčić | Zbog čega te volim

  

Volim te zbog tvoje neobuzdane divljine

i srca što posjeduje utjehu i žar.

 

Volim te zbog toga što me činiš

pjesnikom i što pružaš nadu.

 

Volim te zbog toga što je tvoja

ljepota neopisiva i puna čari.

 

Volim te zbog kozmičke energije

koju osjetim kad se približim tebi.

 

Volim te zbog toga što si nepresušna

inspiracija za svako doba dana.

 

Volim te zbog svih tvojih osobina

koje ostaju misteriozne i nedokučive.

 

Volim te zbog toga što me potičeš

i što tako dolazim do izražaja.

 

Volim te zbog tvog ukusa i stava,

percepcije i mašte, snova i djelovanja.

 

Volim te zbog toga što si vrelo duše

koje sjedinjuje sve osjećaje i težnje.