Susan Day | Ogledalo

Stala sam pred ogledalo

i vidjela više od lica.

Vidjela sam borbe u očima,

suze koje nitko nije znao,

osmijehe koje sam crtala

da prikrijem oluje.

Ogledalo mi nije lagalo,

pokazalo mi je sve rane,

ali i sve ožiljke što su zarasli

u moju snagu.

Vidjela sam dijete u sebi

koje još uvijek traži zagrljaj,

i ženu koja zna,

zagrljaj prvo mora dati sama sebi.

Ogledalo mi je šapnulo:

“Nisi krhka, nisi slaba.

Ti si od onih što padnu,

pa opet ustanu.

Ti si ona koja se lomi,

ali iz svakog komada

nastaje nova ti,

oštrija, jača, svjetlija.”

I tad sam se nasmijala,

jer sam shvatila:

najveći neprijatelj i najveći saveznik

gledao me iz ogledala.

I napokon sam mu rekla;

“Prihvaćam te.

Prihvaćam sebe.”

 

Susan Day | Kad voli žena

 

Kad voli žena, to nije tiho.

To je oluja u očima,

to je požar što sagori zidove,

to je ruka koja grli, ali i brani.

Kad voli žena, ona daje sebe cijelu,

i dušu i tijelo, i smijeh i rane.

Ne pita zaslužuješ li,

ona vjeruje srcem,

dok je ne nauče da i srce zna boljeti.

Kad voli žena, ona je i majka i ljubavnica,

i ratnica i mirna luka.

U jednom pogledu nosi oprost,

a u drugom prkos svijetu.

Kad voli žena, onda se i nebo mijenja,

zvijezde plešu drukčiji ples,

a zemlja diše njezinim koracima.

Ali kad prestane voljeti,

ostaje praznina koju ništa ne ispunjava,

jer ljubav žene nije samo dar.

Ljubav žene je svemir.

Susan Day | Dom u mome naručju

Kad im se svijet učini prevelik,

njihove ruke traže mene.

Uplašeni pogledi zaklone se u mom dlanu,

i tada znam, ja sam njihov dom.

U mom naručju nema oluja,

samo toplo utočište,

mjesto gdje se suze pretvaraju u smijeh,

a tišina u pjesmu.

Nisam zid od kamena,

ali jesam stijena koja ne puca.

I kad rastu, i kad odlaze,

nosit će u sebi ovaj dom,

jer dom nije kuća,

dom je moje naručje,

moje srce podijeljeno na dvoje,

a ipak nikad prazno,

jer za njih bi i žovot svoj dala.

Susan Day | Lavlje Srce

U grudima mi kuca oluja,

ali vani vidiš samo osmijeh.

Mislili su da je tišina znak slabosti,

a nisu znali, u meni spava lav.

Gledali su me kao plijen,

a ja sam šutjela, čekala pravi trenutak.

Jer lav ne hoda da bi dokazivao,

lav hoda da bi podsjetio svijet

da snaga nije buka, nego mir.

Mogu me raniti,

ali moje srce nije krhko.

Ono je od mesa, od krvi, od hrabrosti,

ono je lavlje.

I kad zagrmi moj glas,

kad u očima plane vatra,

svatko tko pomisli da me slomi

saznat će istinu:

da iza mog nježnog dodira

stoji srce koje nikad ne kleči, niti moli.

Susan Day | Feniks u meni

U pepelu svojih padova

tražila sam krila koja su gorjela,

ali svaki plamen bio je samo podsjetnik

da i kad izgorim, ja se rađam ponovo.

Rekli su da sam krhka,

da će me bol zauvijek srušiti.

Nisu znali da moje suze nisu kraj,

nego snaga koja tinja u meni.

Svaki put kad me slome,

iznutra pukne tišina,

a onda, letim.

Više, jače, slobodnije nego prije.

Jer ja nisam samo žena,

nisam samo rana ni sjena,

ja sam Feniks.

I svaki moj kraj

tek je početak

još jače žene u meni.