Kad im se svijet učini prevelik,
njihove ruke traže mene.
Uplašeni pogledi zaklone se u mom dlanu,
i tada znam, ja sam njihov dom.
U mom naručju nema oluja,
samo toplo utočište,
mjesto gdje se suze pretvaraju u smijeh,
a tišina u pjesmu.
Nisam zid od kamena,
ali jesam stijena koja ne puca.
I kad rastu, i kad odlaze,
nosit će u sebi ovaj dom,
jer dom nije kuća,
dom je moje naručje,
moje srce podijeljeno na dvoje,
a ipak nikad prazno,
jer za njih bi i žovot svoj dala.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.