bačen sam ovdje
u pustopoljinu svijesti
pljački
ubojstava
evolucije
uspostave civilizacije
gade mi se ljudi
koji koriste moć
za svoju korist
nad onima kojima mogu
gade mi se
od onog prvog
koji je ubio svog brata
ne radi mi se ovaj posao
ne spašava mi se
nečije živote
kako bi ih opet
uništili na druge načine
držim čovjeka
koji se želi baciti s mosta
držim ga za kaput
za ruku
za krv i meso
koje mu se još trese živo
on misli da mu ne pomažem
on se ljutito okreće
i utapa godinama kasnije
u toj istoj rijeci
ramenom odgurujem ženu
u ulici starih kuća
ne dajem joj proći
ljuti se na mene
tih sekundu, dvije
maknem se i prođem dalje
ona u čudu gleda
kako padaju cigle
pred njene noge
rađa sina zidara
koji se bojao visina
ne radi mi se više ovaj posao
čujem šapate ljudi
njihove skrovite misli
tajne želje i ljubavi
dugotrajnost njihovih bolesti
čežnje dječaka na licu starca
čujem previše glasova
a imam premalo vremena
rekao si
"ne čini drugima
što ne želiš
da drugi čine tebi"
postavio sam pitanje:
a što da radim
kada mi drugi čine
što ja njima ne činim?
rekao si "oprosti"
rekao si da zaboravim
rekao si da krenem dalje
po istoj pustopoljini svijesti
koja nema kraja
pitao sam
što ako ne mogu oprostiti
jer nisam velik kao Ti
jer nisam Ti
je ne mogu
rekao si da
-onda budi čovjek
i što sam sada?
odbačeni anđeo
s napadima panike
između vječnog života ljubavi
u kojem nikog nema
za tu istu ljubav sniti
i prolaznog života čovjeka
gdje je oprost samo tlapnja
gdje anđeli ne postoje
a još manje Bog
gdje postoji samo
oko za oko
i cijeli svijet
tako lijep
tebi svet
meni slijep