Marija Hasanović | Ovo nije čestitka. Ovo je istina - Sretan 8. mart!

Dan kada internet procvjeta ružama, citatima i lijepim riječima o ženama.

Dan kada su žene navodno kraljice.

A onda dođe stvarni život.

Stvarni život u kojem djevojčicu u školi guraju, čupaju za kosu i ismijavaju, a kad se obrani – kažu joj da je problematična.

Stvarni život u kojem djevojka sluša kako treba biti tiša, ljepša, mršavija, poslušnija.

Stvarni život u kojem žena radi, brine za djecu, kuću i sve oko sebe – a opet joj kažu da pretjeruje i da je preosjetljiva.

Stvarni život u kojem se ženi kaže da je sve šala kad je boli.

Koliko žena danas dobije cvijet, a sutra dobije podsmijeh?

Koliko žena danas dobije čestitku, a sutra opet sluša kako ništa nije dovoljno dobro?

Koliko djevojčica nauči već u školi da mora šutjeti da ne bi bila “problem”?

Koliko žena nauči da mora progutati suzu da ne bi ispala slaba?

Koliko starica danas hoda ulicom polako, pogrbljenih leđa, a ljudi kolutaju očima jer im smeta što je spora?

Koliko baka doživi da joj se vrata otvore nogom, grubo, bez riječi i bez pogleda — kao da više nije osoba nego prepreka na putu.

Koliko žena koje su cijeli život rađale, radile, podizale djecu i nosile obitelji na svojim leđima — na kraju života postanu samo teret koji smeta svijetu koji juri.

Društvo voli mlade žene na slikama.

Ali stare žene često vidi samo kao nešto što treba zaobići.

A svaka od njih je nekad bila djevojčica.

Svaka je nekad bila žena koja je voljela, radila, borila se i nosila život na svojim rukama.

Od djevojčice koju guraju u školskom hodniku

do bake kojoj ljudi nogom otvaraju vrata kao da više nije čovjek nego smetnja.

Sve su to žene.

Ali rijetko koja od njih dobije stvarno poštovanje.

Češće dobiju savjet da šute.

Da se smiju.

Da izdrže.

Zato meni 8. mart nije samo cvijeće.

Za mene je to podsjetnik na sve žene koje su morale biti jače nego što su trebale biti.

Na sve žene koje su progutale riječi, suze i poniženja da bi održale mir.

Na djevojčice koje se prvi put u životu moraju izboriti za sebe.

Na žene koje godinama pokušavaju objasniti da ih boli.

Na starice koje su preživjele cijeli život borbe, a sada ih društvo gura na rub.

Zato danas ne slavim savršene slike.

Danas mislim na sve žene koje ustaju i kad su umorne.

Na sve žene koje šute jer znaju da ih nitko neće čuti.

Na sve žene koje još uvijek traže malo poštovanja u svijetu koji im često daje samo podsmijeh.

I zato, prije nego što danas napišete “Sretan Dan žena”, zastanite na trenutak.

Zapitajte se koliko ste puta vidjeli da se žena ponižava, ismijava ili gazi – i samo se nasmijali jer je to bila “šala”.

Jer najtužnija stvar nije što žene pate.

Najtužnije je koliko se ljudi na to već naviklo.

Zato danas ne slavim cvijeće.

Danas samo želim svijet u kojem djevojčica ne mora naučiti boriti se prije nego što nauči mirno živjeti.

Sretan 8. mart – svim ženama koje još uvijek čekaju da ih se poštuje, a ne samo čestita jedan dan u godini.

Marija Hasanović | Vodnjanska maslina

Vodnjanska maslina ne pripada samo zemlji,

ona pripada vremenu,

ali i ljudima koji je čuvaju.

Raste tamo gdje kamen pamti više od riječi,

gdje bura ne pita može li,

a sunce ne oprašta nemar.

U tom surovom skladu

maslina uči šutjeti, čekati i trajati.

Ne traži lak put,

ona ga strpljivo urezuje u zemlju.

Njezino deblo nosi godine rada i tišine.

Svaka pukotina je zima,

svaka brazda ljeto,

svaki čvor dokaz da se može opstati

bez buke i bez žaljenja.

Vodnjanska maslina stoji uspravno

jer zna da iza nje stoje ljudi.

A onda dođu ruke.

Ne bilo kakve ruke.

To su ruke koje ustaju prije svitanja,

koje poznaju hladnoću rose

i težinu dana koji tek počinje.

Ruke ispucale od kamena,

oblikovane suncem i vjetrom,

ruke koje ne traže priznanje

jer znaju vrijednost onoga što rade.

Te ruke ne beru brzo.

One slušaju maslinu.

Znaju kada treba stati,

kada pričekati,

kada pustiti plod da još malo sazrije.

U svakom dodiru ima poštovanja,

u svakom pokretu iskustva

prenošenog s koljena na koljeno.

Vodnjanski maslinari ne rade samo zemlju —

oni čuvaju ritam prirode.

Čuvaju znanje koje se ne piše u knjige,

nego u tijelo, u naviku, u pogled.

Njihov rad je tih, ali dubok.

Ne vidi se uvijek,

ali bez njega ne bi bilo ni ploda,

ni ulja,

ni priče.

Tek zahvaljujući tim ljudima

maslina daje svoje najbolje.

Ulje koje je čisto, snažno i živo.

Ekstra djevičansko,

među najboljima na svijetu,

jer u njemu nema žurbe

i nema kompromisa.

U svakoj kapi tog ulja

žive ruke koje su brale,

leđa koja su se saginjala,

pogledi uprti u nebo

i nada da će godina biti dobra.

Vodnjanska maslina zato nije samo simbol zemlje.

Ona je znak poštovanja

prema radu,

prema ljudima,

prema tihoj snazi koja hrani svijet.

Ona stoji.

Oni rade.

I zajedno stvaraju trajanje.

Marija Hasanović | Kad srce progovori

Dugo šuti.

Navikneš se da je tamo, kuca, radi svoj posao, ali ne govori.

Zatvori se pod slojeve kože, kostiju i tišina.

Navikne se na udarce izvana i na ožiljke iznutra.

I čini ti se da je srce samo stroj, komad mesa, pumpa što tjera krv.

Ali onda dođe dan kad se slomiš.

I kad više nema riječi, kad glas stane, kad tijelo zanijemi –

onda srce progovori.

I njegov glas nije tih. Nije mekan.

On probija. On para. On viče onim tonom koji se ne može ignorirati.

Kad srce progovori, ono ne priča uljepšano.

Ono ne zna lagati.

Govori o boli koju je sakupilo u kutovima, 

o noćima kad je kucalo prebrzo, 

o trenucima kad je željelo stati jer više nije imalo razloga za ritam.

Govori o radostima koje su bile kratke, ali su ostavile trag svjetla.

Govori o svim putovima kojima nisi išao jer si mislio da ne smiješ.

Kad srce progovori, shvatiš da si cijelo vrijeme imao suputnika.

Ne prijatelja koji klima glavom, ne neprijatelja koji te slomi

nego čuvara.

Čuvara što je gutao sve tvoje šutnje, 

sve tvoje krikove, 

sve tvoje neizgovorene istine.

I tad te natjera da ga čuješ.

Ili ćeš slušati, ili ćeš umrijeti iznutra.

Jer srce ne šapće zauvijek.

Kad progovori, ono traži da ga slijediš.

A kad ga napokon poslušaš, kad mu daš da vodi –

tad prestaješ biti samo tijelo.

Tad postaješ živo biće, puno, cijelo, istinito.

Jer sve drugo može prevariti, ali srce – ono ne zna.

Srce kad progovori, ono izgovara najgoru i najbolju istinu.

I onda shvatiš:

čitav svijet se može raspasti,

ali dok srce ima glas – ti imaš život

Marija Hasanović | Vrati me, Gospodine

Isuse, dolazim s praznim rukama,
srce mi ranjeno, duša mi sama.
Ti znaš sve puteve kojima bježah,
a ipak me zoveš, dok šutim i dršćem.

Koliko puta sam lice Ti krio,
u grijehu hodao, glas Ti izgubio.
A Ti si me tražio, bez osude, bez glasa,
u svakom mom padu – pružena Tvoja ruka spasa.

Suze mi liju po licu bez sjaja,
jer vidim sad križ – cijenu mog bezdana.
Za mene si trpio, nevino patio,
dok sam ja bez riječi Tebe zaboravio.

Isuse, oprosti mi što ljubav sam gasio,
što sam Te ranio kad sam Te trebao.
Vrati me sebi, u zagrljaj vječni,
da srce mi opet Tvoj mir iznutra stegne.

U mojoj tamnoj noći Ti si svitanje,
u mojoj tišini – šapat spasenja.
Primi me, Gospodine, k’o sina izgubljenog,
nek’ Tvoj križ bude moje uskrsnuće.

Marija Hasanović | Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

 

"On je znao, ali je svejedno došao"

Jeruzalem je mirisao na prašinu i očekivanje. Ulice su bile pune — ljudi su se tiskali, vikali, bacali svoje ogrtače na zemlju, mahali granama palmi, klicali iz sveg srca:

"Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!"

A On… On je sjedio na magarcu. Skroman. Blag. Pogleda dubokog poput noći u kojoj se moliš, a ne znaš hoće li Bog čuti.

Isus je gledao ljude, osmijehe, djecu koja su skakala od radosti… i znao. Znao je da će ti isti glasovi za samo nekoliko dana vikati:

"Raspni ga!"

Znao je da će ga najbolji prijatelji napustiti. Da će Petar, kojega je volio kao brata, triput reći da ga ne poznaje. Znao je da će ga Judina ruka prodati za šaku srebra. Znao je da će trpjeti, da će biti sam, gol, razapet među zločincima.

I znao je da će svejedno ljubiti do kraja.

Nije pobjegao. Nije se branio. Nije mrzio.

Ušao je u Jeruzalem s tišinom u srcu i ljubavlju koja ne traži ništa zauzvrat. Jer On nije došao po čast. Došao je da nas nauči što znači biti Čovjek kad je najteže. Kad si ranjiv, kad te izdaju, kad si sam, kad te gaze — a ti svejedno izabereš ljubav.

Ponekad i ti uđeš u svoj Jeruzalem. Ljudi te vole kad im trebaš. Plješću ti kad im odgovaraš. Ali kad ti padneš, kad griješiš, kad nisi savršen — ostaneš sam.

I tad je najteže.

Ali tu, baš tu, dolazi snaga Cvjetnice.

Jer Isus nije ljubio zbog onoga što će dobiti. Ljubio je jer je znao da samo ljubav mijenja svijet. I kad ti izabereš oprost, i kad se ne osvetiš, i kad ostaneš dobar usprkos bolu — ti si s Njim.

I tada tvoja rana postaje svjetlost.

Tada tvoje suze zalijevaju nešto sveto u drugima.

Tada ti, ti mali čovječe — ličiš na Boga.

Marija Hasanović | Ove Noći Biram Sebe

 

Sjedim na ivici kreveta, zureći u svoje ruke. Drhte. Možda od straha, možda od bijesa. Možda od umora. Ne znam više. Jedino što znam jeste da noći kao što je ova nikada ne prolaze lako.

Danas je počelo kao i svaki drugi dan. Probudila sam se ranije od njega, skuhala kafu, pripremila doručak. Svaki moj pokret bio je promišljen, svaki uzdah proračunat. Pokušavala sam da predvidim kakvo će mu biti raspoloženje. Da li će se probuditi miran? Ili će pronaći razlog da se ljuti? Razlog, naravno, nikada nije bio stvaran, ali to nije bilo važno. Uvijek bi našao nešto.

Kada je ustao, osjetila sam kako mi tijelo automatski reaguje – ramena su se skupila, dah mi se ubrzao. Pogledao me preko šolje kafe i već sam znala. Danas je loš dan.

Prvi udarac nije pao odmah. Prvo su bile riječi. Riječi koje su me rezale dublje od bilo kojeg udarca. Glupa si. Beskorisna. Niko te nikad ne bi htio osim mene. Srećom po tebe što sam ja dovoljno dobar da te trpim. Te riječi su se uvijale oko mene poput zmija, stezale me dok nisam povjerovala u njih. Dok nisam postala ono što je on želio – slomljena i bespomoćna.

A onda je došao i dodir. Ne onaj nježan, kakav sam nekada zamišljala u braku. Ne, njegov dodir je bio hladan, grub, ostavljao je modrice koje sam vješto prikrivala. Kad me gurnuo, udarila sam u sto. Bol je bio trenutan, ali nije me slomio. Ne još.

Kasnije, kada je otišao, ostala sam da sjedim na podu, zureći u vlastiti odraz u staklu ormara. Oči su mi bile crvene, lice mi je gorjelo. Pitala sam se – koliko još? Koliko puta mogu pretrpjeti ovo prije nego što nestanem? Ne fizički, već iznutra. Prije nego što prestanem biti ja.

Niko nije znao. I kako bi? Naša fasada bila je besprijekorna. On je bio šarmantan, duhovit. Ljudi su ga voljeli. Kada bih pokušala nešto reći, samo bi se nasmijali. "Ma, to je samo njegov temperament. On te voli, znaš to, zar ne?" Klimala bih glavom, a unutra bih vrištala.

Ali večeras… Večeras osjećam nešto drugo. Osjećam iskru. Ne znam da li je to nada ili posljednji trzaj snage. Ali znam da ako ostanem, jednom će biti prekasno.

Gledam u svoje ruke. Još uvijek drhte. Ali sada znam – ne od straha. Od odluke. Ove noći prestajem biti njegova žrtva. Ove noći biram sebe.

Nijedna ljubav ne boli. Nijedna ljubav ne udara. Ako boli – to nije ljubav. Već sutra, ja ću biti slobodna.

Marija Hasanović | Ludilo slobode

Zvuk koraka odjekivao je uskim hodnikom napuštene zgrade. Marko je duboko udahnuo i stisnuo šake. Njegovo srce tuklo je ubrzano, ali nije odustajao. Noć je gutala obrise svega oko njega, a tišina je bila teža od olova. Ludilo se uvlačilo pod njegovu kožu, ali nije preuzimalo njegov um.

Oduvijek su ga smatrali čudakom. Još od djetinjstva, kada je provodio sate pričajući s nevidljivim sugovornicima i zapisujući misli koje su mu šaptale sjene. Svijet oko njega tvrdio je da je njegovo viđenje realnosti pogrešno, da ga treba izliječiti, ukrotiti. No večeras nije imao izbora – morao je proći kroz to. Morao je pronaći istinu.

Svjetiljka u njegovoj ruci treperila je, bacajući slabe zrake svjetlosti po zidovima prekrivenim grafitima. Negdje u daljini čuo se tihi šapat vjetra kroz razbijene prozore. Bio je sam. Ili je barem tako mislio.

Odjednom, čuo je škripu. U trenu je osjetio kako mu tijelo postaje napeto, dlanovi vlažni. Srce mu je preskočilo otkucaj. Oči su mu pretraživale prostor, tražeći izvor zvuka. Korak unazad, pa još jedan. Udah, izdah.

Nije bilo nikoga.

„Samo moja mašta“, prošaptao je sebi, ali glas mu je zvučao nesigurno. Možda ipak nije bila samo mašta. Možda su svi oni bili u krivu. Možda nije bio lud. Možda su vrata koja je tražio oduvijek bila pred njim.

Ludilo i sloboda uvijek su hodali ruku pod ruku. Pitali su ga da odabere, da prihvati jedno i odbaci drugo. Ali on je shvatio – nisu to bile suprotnosti. Ludilo je bila karta, a sloboda odredište. Oni koji su ga promatrali izvana nisu mogli razumjeti putanju njegovih misli, kao što ptica ne razumije ribe koje plivaju u dubinama.

Napravio je korak naprijed, a zatim još jedan. Osjećao je kako se njegov um bistri, kako svaki dah postaje stabilniji. Ludilo je bilo tu, ali više ga nije sputavalo. On ga je prigrlio, pretvorio u snagu.

Nakon nekoliko trenutaka, napokon je stigao do kraja hodnika. Pritisnuo je vrata i osjetio kako popuštaju pod njegovim dlanom. Iza njih, zrak je bio svjež, mirisao je na kišu. Izašao je iz tame u svjetlost, sa spoznajom da više nikada neće biti isti.

Te noći, Marko nije pobijedio ludilo.

On ga je prihvatio i postao slobodan.

Marija Hasanović | Gdje li si sada, majko?

Draga moja majko, gdje li si sada?
pitam se, pitam

Zovem te, tražim te,
ali nema te.

Što li ostavi čedo utrobe svoje?
Što mu nanese toliku bol?

Gdje li si sada, majko,
dok me iz hotela iznose van,
onako malenu i nemoćnu bebicu,
koja glasnim vriskom tražim utjehu tvoju?

Gdje li si sada, majko,
dok mi jedan od braće umire na rukama?

Gdje li si sada, majko,
dok mi tijela mrtve braće iznose iz doma
u kojeg nas je potjerala tvoja nebriga?

Majko, boli me jako!
Majko, molim te, pomozi mi!

Gdje li si sada, majko,
dok gledam najmlađeg brata ofurenog od vrele vode,
koju je prolio po sebi?

Gdje li si sada, majko?
Aaaa, eno, vidim te!
Vratila si se, tu si!

Majko, majčice, tako si mi falila,
toliko te volim...
Grlim te, ljubim te, ponovno te grlim,
svojim malim rukama.

Gdje li si, majko,
dok me sele iz obitelji u obitelj?

Nema te
nikad te nije ni bilo...