Sjedim na ivici kreveta, zureći u svoje ruke. Drhte. Možda od straha, možda od bijesa. Možda od umora. Ne znam više. Jedino što znam jeste da noći kao što je ova nikada ne prolaze lako.
Danas je počelo kao i svaki drugi dan. Probudila sam se ranije od njega, skuhala kafu, pripremila doručak. Svaki moj pokret bio je promišljen, svaki uzdah proračunat. Pokušavala sam da predvidim kakvo će mu biti raspoloženje. Da li će se probuditi miran? Ili će pronaći razlog da se ljuti? Razlog, naravno, nikada nije bio stvaran, ali to nije bilo važno. Uvijek bi našao nešto.
Kada je ustao, osjetila sam kako mi tijelo automatski reaguje – ramena su se skupila, dah mi se ubrzao. Pogledao me preko šolje kafe i već sam znala. Danas je loš dan.
Prvi udarac nije pao odmah. Prvo su bile riječi. Riječi koje su me rezale dublje od bilo kojeg udarca. Glupa si. Beskorisna. Niko te nikad ne bi htio osim mene. Srećom po tebe što sam ja dovoljno dobar da te trpim. Te riječi su se uvijale oko mene poput zmija, stezale me dok nisam povjerovala u njih. Dok nisam postala ono što je on želio – slomljena i bespomoćna.
A onda je došao i dodir. Ne onaj nježan, kakav sam nekada zamišljala u braku. Ne, njegov dodir je bio hladan, grub, ostavljao je modrice koje sam vješto prikrivala. Kad me gurnuo, udarila sam u sto. Bol je bio trenutan, ali nije me slomio. Ne još.
Kasnije, kada je otišao, ostala sam da sjedim na podu, zureći u vlastiti odraz u staklu ormara. Oči su mi bile crvene, lice mi je gorjelo. Pitala sam se – koliko još? Koliko puta mogu pretrpjeti ovo prije nego što nestanem? Ne fizički, već iznutra. Prije nego što prestanem biti ja.
Niko nije znao. I kako bi? Naša fasada bila je besprijekorna. On je bio šarmantan, duhovit. Ljudi su ga voljeli. Kada bih pokušala nešto reći, samo bi se nasmijali. "Ma, to je samo njegov temperament. On te voli, znaš to, zar ne?" Klimala bih glavom, a unutra bih vrištala.
Ali večeras… Večeras osjećam nešto drugo. Osjećam iskru. Ne znam da li je to nada ili posljednji trzaj snage. Ali znam da ako ostanem, jednom će biti prekasno.
Gledam u svoje ruke. Još uvijek drhte. Ali sada znam – ne od straha. Od odluke. Ove noći prestajem biti njegova žrtva. Ove noći biram sebe.
Nijedna ljubav ne boli. Nijedna ljubav ne udara. Ako boli – to nije ljubav. Već sutra, ja ću biti slobodna.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.