Branko Filipović | Aksiom

( POETSKI MANIFEST )

Globalno: Čovječanstvo je u neredu. Nered je, gotovo, svugdje oko nas.

Naše znanje, kultura, uvjerenje ... postoji, ali sve se više odvaja od naše svijesti o cjelini, zajedništvu, kolektivitetu i neosporno od ostvarenog individualiteta.

Često, sami smo u masi koja nas okružuje. Propitujemo zajedništvo čiji smo dio ... ali mali dio, ma koliko da si značajan. I 'oni' koji 'umišljaju' svoj značaj i veličinu – djela i povijest  ih kompromitiraju.

Zašto je tako?

Što učinili da se opstane, živi i preživi?

Taj prvi korak i napor su važni. Najvažnije je odlučiti se.

Što odlučiti i kamo krenuti?

Krenuti prema 'onome drugom' i 'drugačijem' ... jer i ja sam za onog drugog 'drugačiji' ma kako mu sličan bio i ma koliko nas 'zajedničkog' povezivalo. Nije dovoljno pružiti ruku – treba i pogledati onog 'drugog' i 'drugačijeg'. Ako ga dobro pogledate vidjet ćete sebe, ili se, kakvi ste bili nekad', kakvi ste sada i kakvi biste željeli biti. I onda krenite...Kao slijepac koji zna da će progledati ako to bude želio i htio. I tada mnogo toga vidjet ćete. I slušajte. Zamrli kada se bude prvo čuju, pa razmišljaju o onome što čuju, te progledaju i vide ne ono ne što bi željeli da vide – već ono gdje su, s kim su...A poslije shvate kako i zašto su tu.

Prije no zamrem vidim svoje strahove,

osjetim svoje boli,

i proživim svoja sjećanja kao pred smrt?

Zato što znam da ću se ponovo roditi

i osloboditi

svojih strahova, boli i sjećanja.

I pitam se, pitam,

jesu li to samo sjećanja,

... na strahove i boli?

Stoga se ponovo, 

ponovo  propitujem,

budim pa osluškujem,

i razmišljam što ću da osjetim, 

i vidim kada se ponovo rodim.

Da, tada sam zamro,

a danas sam se rodio.

da bi od sutra živio i planirao.

Kako živjeti, 

kako kao jedinka  preživjeti,

a zajedno bolji svijet  stvarati...?

I onda krenuti,

te znati kamo ići,

slobodan daleko stići,

pa dalje - dalje ići.

Ići, ići...