Branko Filipović | Starost

 

San

i budi me

jutro.

A davno je 

svanulo.

Znam

već odavno  

gdje sam.

Ali tko sam,

i zašto sam

taj koji više 

nisam.

A bio sam.

Gledam,

sve je

isuviše poznato.

I isto.

Sat i vrijeme

ide,

a ne postoji

kao niti ja.

I oni koji

koji više nema

kao ni mene.

Telefon

kao oblik

bez svrhe 

ne zvoni.

Niti ja zovem

ikoga.

Tih telefona

nema,

niti ikome trebaju. 

Kao i ja.

A tu sam.

Budim se

a sve je isto.

I san 

i stvarnost

Kako da ih razlikujem?

Čujem zvono

na tuđim vratima

na moja

malo 'ko kuca.

Samo samoća 

navrati,

i ostane

koliko hoće.

Dal' da se

budim?

I snovi mi

nameću... 

stvarnost.

I više 

ne znam 

gdje sam?

Tko sam?

Zašto sam

kad' već nisam

svoj?

A bio sam.

Kao i ti,

danas i sad.

A sutra?

Sutra je već 

počelo

za sve vas.

Zato,

shvatite nas.

Branko Filipović | Jesen

Jesen,

a lišće

kao moji dani,

lelujaju

i odlaze u prošlost.

Sve ih je manje,

a grane,

kao i život –

ostaju puste 

i same,

prepuštene vjetru

što slavi svoju snagu

noseći preostalo lišće.

A ti!?

Gdje si sada ti

moj list na vjetru

što drži se grana

kao ja života,

života s tobom

kada te nema.

I nema te bure,

tog' povjetarca

što nosi 

i trga

grane sa lišćem

koje je vječno

na zimzelenom drvetu života.  

Branko Filipović | Tamni vilajet

 

Dođu, tako, neka vremena kad... poštuju otmjene koji su naučili da lažu, kradu i ubijaju, a preziru nas poniženu raju, koja nikom ništa zgriješila i krivo učinila nije. Ljudi svjedoče za zlog i opakog, a progone pravednike. Pune džepove hajducima i razbojnicima, a prazne ih nama bijednicima.

Bogataši i oni koji žive u izobilju daju vlast gadovima i probisvijetima. Oni preziru nas običnu raju. Nas dostiže 'njihova pravednost' a pozivaju se na Božju pravdu. I sve 'tako nikako'! 

Želudac nam krči od gladi, a muk odzvanja svijetom dok otimaju pljačkaju, ubijaju i ruše sve što vrijedi i značilo je…

Bog je, 'nama malima' dalek i uzalud ga prizivamo pa u vjetar kazujemo …

Tamo gdje mrak,

svjetlosti priječi rok, 

gdje ljepota umire

i poprima besmisla tok.

Miru mira nema,

zloća nemire

miru sprema.

Pa u životu mir  

postaj tamnom vilajetu hir.

Ljudi od sreće 

dožive dan,

dok mrak im

jutrom ukida san,

i bolji dan.

Moćnik je onaj

što nema stid,

budale dijele

pamet i vid.

Talent, prirodni dar,

postaje smetnja

• nevažna stvar.

Obzir i briga,

pažnja i mar,

za nijih su samo 

• sporena stvar!

Ma, zalud zborim,

čemu to,

kad' dobro uvijek

remeti zlo.

Da, još ima neba

i sunca sjaj,

a svemu drugom – baj, baj, baj!

Branko Filipović | Femina feminus*

Uz' zid!
Satjerana sam uza zid, u kut.
Bolno je moje čekanje,
od rođenja...
I opet udarci,
niski, uz' povike i kikot
iz tame prošlovjekovne
za novu budućnost.
Ne nas sanjalica,
što snove u život tvore,
već 'onih' što život čine
bolnim, mučnim i sramnim.

Ne, ne bole me njihovi udarci,
bole me njihove ruke
što znale su milovat nježno…
A sad'…
zatvorenih očiju slijede pogled.

I zid iza mene jeca,
priziva razum
onih što živjele su to.
A samo tup odjek...
I žuta mi krv udari na uši,
kad' sunce mi zrakom tankom
dodirnu obraz.

Onaj što upljuvke ne htjede trpjeti,
već reče,
uz' osmeh,
bez pokajanja:
Za svijetlija nadanja,
bez prisile kajanja...
Zbog zlobe i jala
još jedna strada

Pala sam ...
I kosti mi lomi...
A moje se tijelo raduje grčeći
nestanku svome
nazdravljajući vlastitom krvlju
koja će orositi dom naš negdašnji,
već krvlju natopljen,
i temelje zida mojim raspadenjem učvrstiti,
da bude postojan
za neka nova nasilja,
prizivanja, prozivanja i pozivanja…
I to, pred nekom novom
STAROM INKVIZICIJOM.

___________________________________________________________________

*Izraz “Femina Feminus” može se interpretirati na nekoliko načina, ovisno o kontekstu. U latinskom jeziku, “femina” znači “žena”, dok “feminus” nije standardna latinska riječ. Međutim, može se pretpostaviti da se radi o nekoj vrsti igre riječi ili stilizaciji koja se odnosi na žensku snagu, identitet ili ulogu.

Branko Filipović | Ona i ona

'Ona' prilazi tiho,
dolazi i nečujno kuca,
kuca na tvoja vrata.
Osjećaš je
k'o znanog' došljaka,
što uvijek dođe
nepozvan.
Život kog' si imao,
ili nisi imao -
imao je tebe.
I sad'...
sad' te napušta.
Osluškuješ bez vjere,
u danas,
i nade u sutra.
Samo osluškuješ...
Osluškuješ kucanje
na tvojim vratima.
A vrata joj otvara,
'onu' koju dobro znaš,
i 'ona' tebe zna -
ta neželjena starost!
Starost ti dovodi
svoju vjernu pratilju,
koja se zove – smrt.
Više i ne osluškuješ,
a čuješ kucanje
na otvorenim vratima,
koje je otvorila,
ma znaš već -
ta tvoja znana starost.

Branko Filipović | Dah

Da...
Da, došla si mi,
došla kao,
kao posljednji dah umirućeg.
I posljednje što saznat ću,
i (sa)znati o životu,
o ljubavi,
o nadama,
sreći,
empatiji,
prijateljstvu,
znanju...
O 'onome' što može,
može da čini život naš...
Je, samo mislimo život je to.

Branko Filipović | Ulica

Taj put omeđen zgradama,
drvoredom koji se razlista
s proljeća,
trotoarom koji uvijek ide dalje,
i sjećanje koje zastaje...
Aj, što 'ona' može is/pričati...
I koliko sjećanja može vratiti,
na mnogo toga što bilo je,
prošlo, pa opet došlo...
E, tu bi ulica da zastane.
Zastane da,
sjeti se svih oni',
koji su tu živjeli,
prolazili, da bi otišli
otišli u vječnost
koja zaboravlja.
Al' ulica se sjeća,
sjeća dana i opjevanih večeri
sevdahom obasjanih,
i žarkih ljubavi
u suzama u/gašenih.
Pa noćobdije što lopovima prijete
da ih se sjete kad' časni postanu.
Eh, što bi se ulica moja
mogla koječega sjetiti,
da podsjeti nas
razbacane svijetom
kada smo bili njeni,
pa se razišli da se nikad',
nikada više ne sretnemo,
već samo sjećamo
misleći da nas ima.
Onda se naša ulica,
sjeti svih nas.
Sjeća, dok tamo 'neki'
našoj ulici bagerima i bombama
sjećanje ne pomute il' izbrišu.
Vi, koji sad'
imate svoje ulice,
čuvajte i ne dajte
'novim Varvarima'
da zametnu trag,
trag vašeg
i našeg postojanja
kojeg' će čuvati
arhive sada vaših ulica
u katastru vašeg' prava
na vječno postojanje.
Zato, čuvate i oživljavajte
vaše ulice, jer one
čuvaju sjećanje na sve nas.

Branko Filipović | Femina feminus

 

Uz' zid! 

Satjerana sam uza zid, u kut.

Bolno je moje čekanje, 

od rođenja...

I opet udarci,

niski, uz' povike i kikot...

iz tame prošlovjekovne

za novu budućnost.

Ne nas sanjalica,

što snove u život tvore,

već 'onih'  što  život čine

bolnim, mučnim i sramnim.  

Ne, ne bole me njihovI udarci,

bole me njihove ruke

što znale su milovat' nježno,

a sad'… 

zatvorenih očiju slijede pogled. 

I zid iza mene jeca,

priziva razum

onih što živjele su to. 

A samo tup odjek...

I žuta mi krv udari na uši,

kad' sunce mi zrakom tankom 

dodirnu obraz

onaj što ispljuvke ne htjede trpjeti,

već reče

uz' osmjeh, 

bez pokajanja:

Za svjetlija nadanja,

bez prisile kajanja,

zbog zlobe i jala…

još jedna strada.

Pala sam... 

I kosti mi lomi...

A moje tijelo se grčeći raduje 

nestanku svome

nazdravljajući vlastitom krvlju

koja će orositi dom naš negdašnji,

već krvlju natopljen;

i temelje zida mojim raspadanjem učvrstiti,

da bude postojan 

za neka nova nasilja,

prozivanja, prizivanja i pozivanja...

I to, pred nekom novom 

STAROM INKVIZICIJOM. __________________________________________ Posvećeno žrtvama femicida

Branko Filipović | Ja, BE i Ha!

 

Ti koji (p)osjeti me

prije mog nastanka,

koji me odabra, 

dođe, bi ... i ode.

Da bi došao da prođe

i načini me zemljom, 

da zrači  

svijetlošću tvojom,

maglom orosi jutra

ljudima dobrijem svim, 

i označiš

nova postojanja

između čestih nestanaka

i novih postojanja,

silom začetih.

Je l' čim' se koristi sila

pamet zakaže.

Al' i dalje,

 tu sam Ja,

slaba a jaka, mala ... 

al' taka.

Je, da, to sam Ja,

Ja Be i Ha!

Branko Filipović | Moj mali veliki drug

 

Da, ti što ne znaš svoga stvoritelja,

što rodi se neželjen,

rastao nenjegovan 'tek toka radi' ...

Ti Mali moj Veliki druže,

za tvoju sreću ruku dajem,

za tvoje grijehe čulno hajem ...

Jel' znam da ne mariš za mržnju,

pakost, inat i laž,

čim' darivahu „te vječni“ ...

Ti čistotom im vrati, 

i moju ruku prihvati,

k'o majka što tebe nije – čedo svoje,

jer svako srce, duša i tijelo, 

opstaje u dvoje, troje ...

A poslijeee, bit će nas manje –

da znaš, tad' svijetom će vladati mir,

sreća, blagostanje,

i naše nestajanje ...

Jer, kome će trebat' 

sjećanje na glad, nemir i strah ...

Zato, nestanimo tiho, brzo i sad!

Branko Filipović | Oda ljudskom ništavilu

(MA 'KO BIO I KOGA TAKO DOŽIVLJAVATE)

Majka Zemlja ti je dala zrak, vodu, minerale ... a ti joj otimaš i ono što ti ne pripada.

Sve što joj otmeš nije tvoje i ništa dobro i pametno od toga nećeš stvoriti. I imati.

Nit' grižu savjesti nemaš.

Pohotan si, beskrajno sebičan, nezajažljiv do besmisla, gramziv do ništavila ...

Bezobziran si. I 'sve nešto' pretvaraš u 'ništa'. Ti koji ne umiješ stvarati toliko toga obesmišljavaš, obezvređuješ i uništavaš.

'Količinu' koja nije tvoja 'ono' je što ti želiš. Jer ništa ti nisi stvorio, sve si oteo, osvojio i posvojio.

Mislio si da sve tebi pripada, a ništa od toga nemaš.

Ti samo širiš prazninu u sebi ... i oko sebe.

I dalje osvajaš i posvajaš  da imaš. I ovu planetu Zemlju  koja te je stvorila bi osvojio pa posvojio.

A mali si. I sve si manji. 

Mozga već odavno nemaš.

Planeta kopni, gori i plavi, nestaje... a ti ostvaruješ svoju veličinu ništavosti.

Ima u svemiru još takvih planeta kao Majka Zemlja ali su daleko od tebe. I sve su, na njihovu sreću, dalje.

Kosmos se širi... i ostaješ sam u svom ništavilu... sve do svoje ništavosti.

A već davno si  VELIKO NIŠTA!  

Branko Filipović | Na travničkoj pijaci

Svakog četvrtka kad' to treba i mogu otići odlazim na travničku pijacu. Povod odlaska je ... kupnja svega što mi treba i što se prodaje na gotovo svakoj gradskoj pijaci, oli tržnici. Svega tu ima ... ali najviše je ljudi ... oni koji prodaju, kupuju, gledaju, ili hodaju 'nako... 

Ja vidim i 'one' koji su negda živjeli u ovom gradu i dolazili na ovu pijacu a sad žive negdje drugdje. Ponekad dođu ili navrate u svoj grad pa posjete i travničku pijacu, oli tržnicu. A vidim i 'one' koji su otišli i nikada više neće doći u svoj grad , a ja ih vidim.

Vidim ih kako dolaze rado ... iz znatiželje, ne da bi nešto kupili već da se sretnu sa starim poznanicima koje su, gotovo, davno zaboravili ... Ili nisu. Ima i onih koji se ne žele sjećati svog grada iz kojeg' su morali, ili nisu morali otići ... Samo su otišli i sada ih nema.

Branko Filipović | Žena bez godina

Sjetna i tužna si

u tijelu 

što ti je dato.

Drhtiš od pomisli

na ljepotu koju želiš

na stas 

i sjenu što prati ga ...

Želiš to 

što i druge žene imaju.

Dali imaju što ti nemaš?

Ljepota nije samo tijelo.

Ne želi ono 

što ni drugi nemaju.

Traži ono 

što teško se ima,

daj ono 

što drugi ne daju

sa srcem 

i dušom koje imaš.

I imat ćeš ono

što drugi 

misle da imaju.

Al' znaj

tijelo je prolazno ...

Budi zauvijek 

ono što jesi:

„Budite žena bez godina!“