Aleksandar Horvat | Nepokoren zimom

Bolesno izgleda sunce kroz oblak zamućen,

Van sobe caruje blijeda i beskrvna zima,

Nastojim okom naoštriti vid ošamućen,

Sive su magle i gubi se svjetlost u njima.

Zimski dan prolazi, dugim je noćima skučen,

Klizi od jutra i nejasne rubove ima,

Teško ga podnosi život na bolje naučen,

Sivi se tuga, a radost za boje se prima.

Prigrlim jutro pa prebirem misli u nadi,

Najljepšu želju iz sjećanja svojih izgradim,

Ne mislim više na zimu, emocijom škrtu.

Probudim li se, a sivilo me iznenadi,

Ubirem bezbojno jutro, u sebe ga sadim,

Sazrijeva dan poput dunje u sunčanom vrtu.