''Crveno'' žensko pismo Jelene Alfirević-Franić u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića

 

Jelena Alfirević-Franić (29), mlada hrvatska spisateljica, znanstvenica, književna emocionologinja, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti zaposlena na Sveučilištu u Zadru i studentica humanističkog doktorskog studija književnosti, dobitnica nagrade za najboljeg studenta Odjela za kroatistiku i Rektorove nagrade, već je 2021. svojim prvim kratkim psihološko-filozofskim romanom ''Bila sam žohar'' u izdanju Matice hrvatske, britkošću jezika i originalnoću pisanja, osvojila književnu scenu i srca publike, a posebno ženske čitateljice, pa nije čudo što je roman vrlo brzo rasprodan. Na međunarodnom književnom natječaju Zašto skrivaš lice? ovaj njezin književni prvijenac nagrađen je, a od struke je klasificiran kao postmoderni feministički tekst, smješten u vrijeme sveopće pandemije koronavirusa, kojim spisateljica angažirano problematizira u književnosti tabuiziranu, književno zapostavljenu, a važnu, urgentnu temu silovanja i femicida. 

Uz feminizam kao temeljnu matricu, ovim narativom intimnog, a brutalnog i šokantnog ženskog glasa Jelena Alfirević-Franić, novo obećavajuće spisateljsko ime postmodernog hrvatskog ,,ženskog pisma“, otvara aktualna rodna pitanja, tijela i tjelesnosti, boli, invalidnosti, stigme i traume. Arhetipska, a nažalost u Hrvatskoj i svijetu izrazito aktualna, tema nasilja nad ženama ‒ poglavito silovanja i femicida bilježi crne brojke. Prema službenim podatcima, Hrvatska je treća u Europskoj uniji po broju ubijenih žena, u posljednjih 20 godina u našoj zemlji ubijeno je gotovo 400 žena, a samo u 2023. godini femicid je odnio 13 žrtava ‒ žena izbodenih nožem, prebijenih nasmrt, zatučenih cjepanicom, zatučenih tupim predmetom, zadavljenih usred bijelog dana; za vrijeme koronavirusa pak femicidna praksa rapidno je porasla. I samo jedna osmrtnica bila bi previše, što nas je dovelo do potrebe i važnosti progovaranja o spisateljičinu strašnom, ali presnažnom romanu prvijencu ''Bila sam žohar'', knjizi o strahovima, ljubavi, emocijama, moći i nemoći, silovanju, ljudskom u životinji, životinjskom u čovjeku. U književnoj kritici se navodi da je nasljednica generacije prozaistica Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, u pjesništvu Vesne Parun, Darije Žilić... Povod više je i taj što se knjiga u književnoj kritici smatra anticipacijskom u smislu pokretanja #MeToo i Nisam tražila, društvenih pokreta protiv seksualnog zlostavljanja žena na našim prostorima kada su upravo glumice, umjetnice (Milena Radulović pa ostale) odlučile javno progovoriti o iskustvu nasilja, a ova knjiga je objavljena mjesec dana prije tog pokreta. Još je u petom razredu osnovne škole ova književnica dobila nagradu za najljepšu lirsku pjesmu Majka Međunarodnog instituta za književnost UNESCO-a pri Uredu za poeziju, a prošle je godine nominirana za Nagradu “Strašne žene” (YoxFeminae) o postignućima žena u područjima kulture, politike, ljudskih prava, umjetnosti, znanosti i feminizma. Nedavno je dobila i književnu nagradu za pjesmu Kata Šoljić, hrabru hrvatsku majku koju je prije tri dana Marija Selak-Raspudić predložila za majku hrvatske domovine. Krv, borba i ljubav – to su Jelenina obilježja.

Povodom ovogodišnjeg Dana žena na književnoj večeri, u punoj zainteresiranih posjetitelja popularnoj zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i zahvaljujući gostoprimstvu voditeljice knjižnice dr. sc. Jasne Kovačević, u toploj atmosferi, predstavljen je roman prvijenac ''Bila sam žohar'' Jelene Alfirević-Franić. Tim povodom prof., književnica i moderatorica susreta, Magdalena Mrčela, istaknula je kako ova književnica, profesorica i njezina prijateljica živi Dan žena svaki dan kroz svoju književnost i aktivizam, baveći se temama koje se u društvu guraju pod tapet, a ovaj nagrađeni prvijenac je iznimna knjiga, različita od bilo čega što smo da sada čitali i u hrvatskoj i u stranoj književnosti. To je remek-djelo, ali na više frontova, čemu doprinose i Jelenini vlastiti intermedijalni likovni radovi (portret žene, žohar na naslovnici i dr.), kao i ženski aktovi slikarice Ence Kovačević. Kako ističe Mrčela, ali i brojni čitatelji svjedoče ‒ nakon čitanja ove knjige nema pljeska niti prvotne katarze, ostaje samo šok, zatečenost na više razina i proces probavljanja pročitanog. Ova je knjiga vrišteći glas roda i generacije. Govoreći o aspektu tinjajućeg nasilja, koji je najviše maha uzeo u pandemijsko vrijeme, Jelena je anticipirala u Hrvatskoj MeToo pokret. Kao da je po objavi knjige predvidjela daljnja zbivanja ‒ da će se i naše žene, upravo umjetnice, glumice u Hrvatskoj boriti da se smije reći da je netko bio napadnut, silovan, da je izvršeno nasilje nad ženom, ističe Mrčela i dodaje – moji učenici, gimnazijalci maturanti, nakon čitanja ove knjige reagiraju šokantno, riječima: Profesorice, nikad nismo pročitali ništa toliko potresno, a istovremeno toliko oslobađajuće i oplemenjujuće, za život nezaboravno. Ova vas knjiga promijeni, nakon nje ne možete ostati isti. Nakon čitanja ove knjige ne može nastati silovatelj, a ne može ni ostati slaba žena. Ženu koja je bila hraniteljica pokvareno je društvo, s narcisima na čelu, izobličilo i pretvorilo u žohara, ali ona čak i na krevetu u potresnoj sceni silovanja pokušava pružiti otpor. Jelena vrišti, ta je knjiga ekspresionistički krvava, crvene boje, ženskih golih aktova, njezinih samostalnih ilustracija od koje se naježite, ona provocira. Svi vi koji pročitate ovu knjigu očekujte da ćete biti šokirani, zgroženi, bit će vam teško, nekoliko ćete dana probavljati to što ste pročitali, nećete čak znati kome biste ju preporučili, a onda je uzmite i dajte je svima, pogotovo je dajte mladima i muškarcima za koje niste sigurni je li ona zadnja stavka odgoja postavljena dobro, jesmo li ih kao društvo dobro odgojili. Vjerujem da je ovo knjiga koja mijenja ljude, podcrtava prof. Mrčela.

Prof. i književnica Darija Žilić istaknula je važnost generacijskog, aktivističkog, sudjelovanja književnica u tkanju ogrlice hrvatske književnosti. Tako je povukla genealogiju od pramajki hrvatske ''ženske'' književnosti ‒ od Vesne Parun, nedavno preminulih Irene Vrkljan i Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, potom ''majki'' ‒ generacije stvaralaštva kojoj i sama Žilić pripada (zajedno s Dortom Jagić i dr.), a koja se okupljala oko ženskih studija, pišući i analizirajući poeziju kroz feminističko-antroploške teme, do ''kćeri'' ‒ mladih obrazovanih žena književnica kakve se pojavljuju danas, a kojima pripada Jelena Alfirević-Franić. Žilić, koja je inače napisala vrsnu književnokritičku studiju Pisati mlijekom, navodi i kako čitanje knjige ''Bila sam žohar'' čitatelja ostavlja zatečenim na nekoliko razina. Intermedijalno povezuje više aspekata, jer se vraća onom ''starinskom'', epskom, muškom toposu razvoja narativne radnje, dok pritom ostaje tema silovanja žene koja je aktivistička, književno neobrađena, od koje još uvijek postoji zazor i strah u književnosti. Kod Jelene je nevjerojatno i fantastično to što u svojim mladim godinama izlazi iz jastva, narcizma, opisa vlastita unutarnjeg života, iskustva koji bi očekivano bio prispodobiv mladoj osobi i ide u jednu radikalnu poziciju progovaranja kroz glas žene koja je silovana u obliku realizirane metafore, rušeći tabue. Ona u napetoj, čak krim noti, piše o devijacijama, o animalnome, onome o čemu se danas šuti, ekfrastično i stilom bujne metaforike, opisujući seksualnost ženskog tijela u bujanju, izraženu ženstvenost, a suprotno asteničnosti i aseksualnosti poželjnoj u dvadesetostoljetnoj tradiciji poimanja ''dobre intelektualke''; kod nje se voljenje i mržnja ženskog tijela prelijevaju, a svime doprinosi postupku očuđenja i dramatičnosti. Svojim snažnim književnim jezikom u književnom prvijencu ''Bila sam žohar'' Jelena Alfirević-Franić inaugurirana je u književni svijet.

Pravnica i književnica Rosie Kugli istaknula je izuzetnu hrabrost autorice da progovara o teškim tabu-temama, ružnim i bolnim, od koje književnici danas zaziru. S obzirom da se u sumornoj hrvatskoj stvarnosti nismo puno odmaknuli od užasavajuće rečenice Ante Kovačevića u Saboru kako žena nije za mudraca, nego za madraca, upravo romani i književnici koji pričaju o tabuiziranim temama, poput Jelene, kroničari su, preteča boljitka, kritičari anomalija. Prof. i književnica Julijana Matanović istaknula je talentiranost mlade književnice te iskazala podršku u daljnjem radu.

I u pjesništvu književna kritičarka prof. dr. sc. Dubravka Đurić ocijenila je Jelenu Alfirević-Franić kao suvremenu feminističku pjesnikinju, rafiniranog i ginocentričnog paradigmatskog stila, raskošne simbolike i inventivnog pjesništva. Jelena je najavila da nastavlja pisati mediteranski bujno i metaforično, buntovno, revolucionarno, strastveno ‒ ''crveno'', kako bi kazale njezine čitateljice (a napominje, sve je više i muških znatiželjnih čitatelja. Na promocijama su u publici ravnopravni ženama, što ju raduje). Kakvo je to njezino ''crveno pisanje'' ili ''crveno pismo'' Jelena Alfirević-Franić pojašnjava ‒ to znači da mi u svim tekstovima dominira omiljena crvena boja i s njom povezana kromatska simbolika: boja krvi, boli, ženskog tijela i stradanja, patnje femine od iskona. Crvena – boja pasije, muke, rane. Ali i crvena ‒ boja ljubavi, ljubavne strasti i ženskog ponosa, kakav je Mila Gojsalić, moja mitska zavičajna pramajka u Poljičkoj Republici gdje sam rođena i odrasla, ali i kakav su brojne arhetipske žene, naše prabake, bake i majke, pa i neznane žene-žohari, ostavile u nasljeđe. Jer, kako Jelena ističe ‒ književnost nije neki mitski i daleki svijet, književnost je itekako realistična. Bez književnosti nema života, i obratno ‒ književnost je život sam. I danas je crven Cvjetni trg boli, tužan je Zagreb, i tužna je Hrvatska 21. stoljeća što smo kao društvo ozbiljno zapeli u slijepoj ulici revolucije netolerancije na nasilje. Smatram da je došlo vrijeme da u postmoderni o književnosti ozbiljno počnemo promišljati kao o obliku i načinu liječenja društva. Kod toga čvrsto stojim i u tome ću se zalagati i u svom budućem znanstvenom djelovanju, kroz književnoteorijski, sociološki i psihološki ,,fenomen“ ‒ biblioterapiju te emocionologiju. Štoviše, književnost mora postati i biti produžena ruka politici, odlučno dodaje. A pero je moj mač. Zahvalila je još i dr. sc. Radomiru Juriću, predsjedniku Matice hrvatske u Zadru, dr. sc. Miri Gavranu, predsjedniku središnjice Matice hrvatske u Zagrebu te prof. Anici Serdarević na potpori i pomoći u organizaciji zagrebačke promocije.

Nakon predstavljanja Jeleninog prvijenca, u nastavku večeri održan je zanimljiv i inspirativan kružok ''Književnice u dijalogu: tijelo, žena, bol'' u kojemu su sudionice spisateljice razgovarale o pitanjima ''ženskog'' pisma, emancipaciji žene, ženskim glasovima u književnosti 21. stoljeća, ženskom tijelu i tjelesnosti, stigmatizaciji i traumi, emocijama u književnosti te poziciji žene u društvu postmoderne i ranijih povijesnih razdoblja. Razvila se i zanimljiva poučna polemika s publikom. Potom su spisateljice pročitale svojih nekoliko ulomaka posvećenih ženama iz različitih žanrova. Konstatiramo kako je itekako ostvaren cilj ove književne večeri povodom Dana žena ‒ senzibilizirati javnost za književnost koju pišu žene te upozoriti na nasilja nad ženom i femicide koji se svakodnevno događaju u našoj bliskoj okolini, a čijem sprječavanju upravo pridonosi ova u hrvatskoj povijesti književnosti važna knjiga ''Bila sam žohar'', tek dvadesetogodišnje autorice Jelene Alfirević-Franić.

Zaključujemo stoga kako je ''Bila sam žohar'' mučna pasija ženskog tijela kao ,,tijela boli“, moćna vizualna i auditivna sila u psihološkoj dimenziji, knjiga koja na mikrorazini posjeduje snagu reprezentacije ženske boli uzrokovane silovanjem u zajedničkoj povijesti kolektiviteta. A dok vodimo ovaj razgovor možda se u našem susjedstvu, u Zagrebu, Splitu ili drugdje u svijetu, već odvija još jedan femicid. Zbog toga je potrebno pročitati šokantnu knjigu ''Bila sam žohar'', a potom ju dati u ruke drugome, te tako, moguće, spriječiti jedan femicid više u domovini ili svijetu.

Književnu večer obogatilo je band Duo Sonido, tj. mladi glazbenici Marija Tereza Mandir i Bruno Mikuš, otpjevavši i na gitari odsviravši pjesme posvećene svim ženama svijeta: ''Kad žena zavoli'' Tonija Cetinskog, Gibonnijevu ''Hodaj'' i Oliverovu ''Cesaricu''. Bila je to divna, topla književna večer, koja se u svojoj ljepoti nastavila i nakon završetka promocije, ugodnim razgovorima zagrebačkim ulicama.

Foto: Branimir Batinić