Tu gdje te više nema, crkvene ure stoje.
Vodomar moje srce izranja sa dna rijeke.
Čežnje su tako moćne, visoke kao sekvoje.
Sva zvona prepukla su i ne sjećam se jeke.
Pa ipak, mora da je i nas hranila prana,
Bistrina, zor idealan, k'o oko Platonovo.
Vagon se šljake prevrne za jedan gram urana.
A što bismo mi dali za naše grimizno slovo?
Banalne strofe, dani sivi k'o krzno puha.
Krv u ušima šumi, žile podriva rovac.
Kroz tanke usne šišti usidjelica suha;
Sve što poezija bješe, ode za sitan novac.
Celuloid se pali; sluti se loš svršetak.
Nestrpljiv konj u polju, što kopitima topće.
Vrelo provincijsko podne, nedjelja ista k'o petak.
Tu gdje te više nema, treba li mene uopće?
2. srpnja 2022.
Flora Green
Fotografije: Internet /Ivan Nvan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.