Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Ljubav za kraj

Piše: Božana Ćosić

Ni sama ne znam kako započeti ovaj zapis. Nikada s tim nisam imala problema, a sada... jednostavno ne znam složiti misli i zapisati ih. Toliko se toga promijenilo da uistinu ne znam od kud bih počela. I što je najvažnije, većina promjena je posve neočekivana i posve čudna za mene. Nikada takvo što nisam željela i vječno sam odbijala pomisliti, a kamoli učiniti.

Prvo da vam kažem da sam pronašla mir, onaj istinski, pravi mir. Odlučila sam ne fantazirati i nastaviti raditi u restoranu. Nije to bio moj san, ali san koji sam budna snila ni nije bio za mene. Da je, već bi se ostvario ili bi se barem pokazao nekakav znak. Ovako, mada to nije neka karijera, imam sigurnost i stalni posao. Uostalom, što je karijera i zašto ona mora biti nešto veliko? Uspjela sam. Nije li i ovo uspjeh? Raditi u restoranu vlastitih roditelja nije mala stvar, tim više što ću ga jednoga dana naslijediti, odnosno, već sada imam pristup poslovnim računima i slično i polako me roditelji podučavaju kako bih bila spremna i u potpunosti upoznata sa svime vezanim za poslovanje. Vjerujte, sretna sam i zadovoljna.
 

Druga promjena je još veća. Radi se o Svenu. Naime, prije nekog vremena je ostao bez posla o čemu je moja mama razgovarala s njegovom i na koncu mu ponudila posao u našem restoranu. Naravno da je odmah prihvatio. Veseli me što skupa radimo. Pomalo je i smiješan. Gotovo ništa ne zna, ali zato sam ja tu da mu pomognem. Korak po korak i sve je vještiji. Uopće ne sumnjam da će brzo naučiti i biti vrlo dobar radnik.
 

A treća i najveća promjena je Svenov i moj odnos. Zbilja ne znam kako se to dogodilo, no „popustila“ sam. Sada smo u vezi. Da, dobro ste pročitali. I moram priznati da to navodno popuštanje i nije tako kako zvuči. U dubini sebe znam da je oduvijek postojala iskrica u meni, da se vješto skrivala i zapravo se trudila biti skrivena. Koliko god da sam odbijala, znala sam da će jednom planuti. Nije ljubav nešto što možemo izabrati. Ljubav bira nas i vodi nas svojim putem.
 

Sada znam da sam ga oduvijek voljela. Ne samo kao prijatelja, nego i muškarca. Taj osjećaj ugode pored njega, otvorenost, opušteni razgovori... sve je bilo u službi ljubavi, sve je to ona prouzročila. I kada sam najviše sumnjala i strahovala da ću, ako se prepustim ljubavi, samo izgubiti prijatelja, bila sam u krivu. Nisam izgubila prijatelja, niti ću ikada. Nas dvoje smo par, ali i najbolji prijatelji. Nije li to divno? U ljubavi imati i prijatelja? Kada je tako, nema toga što se može dogoditi, a da ne prebrodimo.
 

Sigurno se pitate kako je počelo? Kada sam „odlučila“ prepustiti se ljubavi? Pa... teško je reći. Obična večer, običan izlazak i običan povratak kući. No na tom putu, kada smo kročili jedno uz drugo, Sven je zastao i rekao mi otvoreno da je trenutak za istinu. Ostala sam zatečena, ali i ubrzo shvatila. Na posve jednostavan način izvukao je iz mene osjećaje prema njemu. Koliko god je on meni bio čitljiv, toliko sam i ja njemu. Istovremeno, dok sam ga odbijala i razmišljala o njegovim osjećajima, on je znao kakvi su moji. Prije mene je znao da ga jednako volim. I priznala sam. Otvorila sam srce za osjećaje. Pustila sam da me obuzmu, a onda i prijeđu u djela. I to je to. Dogodilo se ono što je bilo suđeno, što nam je bilo zapisano u zvijezdama.
 

I sada, dok pišem, nisam ni svjesna koliko sam zapravo sretna i koliko dugo sam odbijala biti sretna. Ponekad nam je sreća na dohvat ruku, a mi se okrećemo negativnostima, kukamo i što sve ne. Ponekad je dovoljno prepustiti se. Tako sam učinila i nisam se pokajala. I znam da ni neću.
 

Moj život je običan. Sve što sam vam pisala moglo se u svakom trenutku događati na više mjesta u svijetu. Ni po čemu ne odskačem od drugih. I to je sasvim u redu. Ne moramo odskakati, biti nešto posebno, imati neki poseban položaj da bismo bili sretni i imali ispunjeni život...
 

I za kraj... Mada je ovo oproštaj od vas, ne znači da je zbilja kraj. Nikada se ne zna. Možda me prepoznate u nekoj drugoj priči.
Pažljivo čitajte ;)

Puno toplih pozdrava vam šalje vaša Astrid!