Ludbreški pjesnik Božo Hlastec svojim je kajkavskim pjesmama zadužio naš kraj, oživotvorivši u njima naš gradić, jezik i kulturni identitet. Ludbreg se nastoji sa zahvalnošću odnositi prema Hlastecovu radu, stoga Gradska knjižnica i čitaonica „Mladen Kerstner“ Ludbreg već šestu godinu obilježava obljetnicu njegova rođenja manifestacijom koja je tijekom godina prerasla u Dane Bože Hlasteca kojima se oživljava Hlastecovo pjesništvo, ali i potiče i njeguje stvaralaštvo na kajkavštini. 2015. godine u svojoj je ediciji Ludbreška razglednica Knjižnica objavila i knjižicu Božo Hlastec – ludbreški pjesnik u kojoj je obuhvaćen njegov život i pjesništvo. Zahvaljujući blagonaklonosti Hlastecove kćeri, gospođe Jasminke Hlastec-Funde koja je Knjižnici darovala Hlastecovu ostavštinu, vrijedne bilježnice, rukopise i zapise, ove godine u sklopu manifestacije posvećene Hlastecu Knjižnica objavljuje zbirku Hlastecovih dosada neobjavljenih kajkavskih pjesama pod naslovom Sonca bi štel.
Svakako valja istaknuti kako su na prepisivanju Hlastecovih rukopisa neumorno radili sama gospođa Jasminka Hlastec-Funda i nekadašnji ludbreški učitelj, kulturni djelatnik i znalac ludbreškog dijalekta gospodin Stjepan Belović. Njihova je velika zasluga u realizaciji zbirke. Gospodin Belović još je tijekom 2015. godine s izrazitom pažnjom i jezično autentično prepisao u elektronički oblik gotovo dvjesto Hlastecovih pjesama, što je bio temelj i polazišna točka uređivanja ove knjige.
U prvom dijelu zbirke nalaze se Hlastecove rane pjesme, uglavnom iz pedesetih i dvije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koje nisu ušle ni u jednu od njegovih dosadašnjih objavljenih zbirki, a koje itekako zavrjeđuju da ih se otrgne zaboravu i da dalje žive u čitanju i sjećanju. U njima se zrcale svi oni temeljni motivi Hlastecova pjesništva: to su pjesme direktno posvećene njegovim najmilijima, supruzi i kćeri, a govore o odanosti, posvećenosti i svjesnosti da se baš nikad ne smiju propuštati prilike iskazivanja ljubavi i topline obitelji, svojima bliskima. Nadalje, pjesme po kojima se Hlastec uklapa u kontekst zavičajnih pjesnika, ukorijenjenih u prirodu svoga kraja iz koje pejzažnim motivima, počesto personificiranima, progovaraju o općeljudskim strepnjama i preispitivanjima. U zavičajnim slikama, mirisima i okusima krajolik je tek odslik pjesnikove unutrašnjosti, u nokturalnom će ugođaju, kraj vode, u žetvi, trninama i posječenoj lipi progovoriti slutnja i strepnja uznemirenog i nostalgičnog lirskog ja. A onda, pjesnik će progovoriti o ljudima, u pjesmama koje idu od humorističkih pa sve do onih žestokih, žučljivih, u rasponu od bučno komičnog pa tiho potresnog do snažno ukazujućeg na ljudske jale i nedosljednosti (I ludi su ludi/ Jen drugoga guši). Moguće je iščitati i intertekstualnu relaciju s najznačajnijim hrvatskim kajkavskim pjesnicima: tu su Domjanićeve krvave ciklame, a ako je Galović sa svojim subesjednikom, sudrugom i drugim ja - kostanjem progovorio o neumitnoj prolaznosti i nemogućnosti povratka na staro, to je isto rezignirano zaključio Hlastec u svom imaginarnom dijalogu sa šefekom (Kaj češ mladost dide žurno). Taj gotovo jesenjinovski patos na kajkavski način, ta čeznutljivost za povratkom domu, u stanje nevine, neiskvarene topline i dobrote, koju je nemoguće u potpunosti postići (Ja sem to vidite/ Al jeden del od mene), ta teško zatomljena sjeta – sve to izbija iz Hlastecovih ranih, u ovoj zbirci objelodanjenih stihova.
Drugi dio sačinjava pravo neotkriveno blago, jedan posve novi vid Hlastecova stvaralaštva – njegove dečinske popevke, pjesme koje je autor stvarao inspiriran svojim unucima. Pravo su otkriće – pjevne, razigrane, stilski dotjerane i zvučne, ritmički skladne. Često poprimaju ton brojalice, dječje bajalice, u njima se pojavljuju igre riječima i male jezične bravure, čime Hlastec i na ovaj način dokazuje bogatstvo i intrigantnost sočne kajkavske fraze (kukovačo prostačo, šojko lampačo, sovo modračo, vrano brblačo, raco trcačo i srako tračlačo...). Neke su prave male pjesničke basne, zanimljive i primamljive u dječjem svijetu, a negdje će lirski subjekt zauzeti dječju perspektivu malih seoskih mudrijaša dotaknutih težinom života. Tako će oživjeti autentični, domači seoski život viđen očima djeteta. I ove su pjesme zavrijedile da ih se iščitava, da ih se izvodi i interpretira, posebno u dječjem stvaralaštvu, stoga će zasigurno biti poticajne u čuvanju i kreativnom njegovanju kajkavštine u vrtićima i školama.
Namjera izdavanja ove zbirke jest (o)čuvanje Hlastecove ostavštine, što je ujedno i čuvanje naše tradicije, kajkavske riječi koja ne smije zamrijeti unatoč i usprkos nametnutim globalizacijskim i otuđujućim obrascima suvremenosti, kao i želja da se njegova prisna i neposredna kajkavska poezija prenosi novim generacijama koje će, nadamo se, ipak znati prepoznati njezinu vrijednost. Uistinu, samo smo osluhnuli Hlastecove riječi: Sonca mi srce hlapi / Toploga sonca bi štel / Žarečega kak negda je bilo... i – poslušali ga!
U Ludbregu siječanj 2019.
Lidija Novosel, prof.
U prvom dijelu zbirke nalaze se Hlastecove rane pjesme, uglavnom iz pedesetih i dvije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koje nisu ušle ni u jednu od njegovih dosadašnjih objavljenih zbirki, a koje itekako zavrjeđuju da ih se otrgne zaboravu i da dalje žive u čitanju i sjećanju. U njima se zrcale svi oni temeljni motivi Hlastecova pjesništva: to su pjesme direktno posvećene njegovim najmilijima, supruzi i kćeri, a govore o odanosti, posvećenosti i svjesnosti da se baš nikad ne smiju propuštati prilike iskazivanja ljubavi i topline obitelji, svojima bliskima. Nadalje, pjesme po kojima se Hlastec uklapa u kontekst zavičajnih pjesnika, ukorijenjenih u prirodu svoga kraja iz koje pejzažnim motivima, počesto personificiranima, progovaraju o općeljudskim strepnjama i preispitivanjima. U zavičajnim slikama, mirisima i okusima krajolik je tek odslik pjesnikove unutrašnjosti, u nokturalnom će ugođaju, kraj vode, u žetvi, trninama i posječenoj lipi progovoriti slutnja i strepnja uznemirenog i nostalgičnog lirskog ja. A onda, pjesnik će progovoriti o ljudima, u pjesmama koje idu od humorističkih pa sve do onih žestokih, žučljivih, u rasponu od bučno komičnog pa tiho potresnog do snažno ukazujućeg na ljudske jale i nedosljednosti (I ludi su ludi/ Jen drugoga guši). Moguće je iščitati i intertekstualnu relaciju s najznačajnijim hrvatskim kajkavskim pjesnicima: tu su Domjanićeve krvave ciklame, a ako je Galović sa svojim subesjednikom, sudrugom i drugim ja - kostanjem progovorio o neumitnoj prolaznosti i nemogućnosti povratka na staro, to je isto rezignirano zaključio Hlastec u svom imaginarnom dijalogu sa šefekom (Kaj češ mladost dide žurno). Taj gotovo jesenjinovski patos na kajkavski način, ta čeznutljivost za povratkom domu, u stanje nevine, neiskvarene topline i dobrote, koju je nemoguće u potpunosti postići (Ja sem to vidite/ Al jeden del od mene), ta teško zatomljena sjeta – sve to izbija iz Hlastecovih ranih, u ovoj zbirci objelodanjenih stihova.
Drugi dio sačinjava pravo neotkriveno blago, jedan posve novi vid Hlastecova stvaralaštva – njegove dečinske popevke, pjesme koje je autor stvarao inspiriran svojim unucima. Pravo su otkriće – pjevne, razigrane, stilski dotjerane i zvučne, ritmički skladne. Često poprimaju ton brojalice, dječje bajalice, u njima se pojavljuju igre riječima i male jezične bravure, čime Hlastec i na ovaj način dokazuje bogatstvo i intrigantnost sočne kajkavske fraze (kukovačo prostačo, šojko lampačo, sovo modračo, vrano brblačo, raco trcačo i srako tračlačo...). Neke su prave male pjesničke basne, zanimljive i primamljive u dječjem svijetu, a negdje će lirski subjekt zauzeti dječju perspektivu malih seoskih mudrijaša dotaknutih težinom života. Tako će oživjeti autentični, domači seoski život viđen očima djeteta. I ove su pjesme zavrijedile da ih se iščitava, da ih se izvodi i interpretira, posebno u dječjem stvaralaštvu, stoga će zasigurno biti poticajne u čuvanju i kreativnom njegovanju kajkavštine u vrtićima i školama.
Namjera izdavanja ove zbirke jest (o)čuvanje Hlastecove ostavštine, što je ujedno i čuvanje naše tradicije, kajkavske riječi koja ne smije zamrijeti unatoč i usprkos nametnutim globalizacijskim i otuđujućim obrascima suvremenosti, kao i želja da se njegova prisna i neposredna kajkavska poezija prenosi novim generacijama koje će, nadamo se, ipak znati prepoznati njezinu vrijednost. Uistinu, samo smo osluhnuli Hlastecove riječi: Sonca mi srce hlapi / Toploga sonca bi štel / Žarečega kak negda je bilo... i – poslušali ga!
U Ludbregu siječanj 2019.
Lidija Novosel, prof.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.