Žana Krželj | Otišla je - i neka je!!!

  "Otišla je. Napokon. Ipak, osjećam se čudno jer smo predugo živjele zajedno i bile smo navikle jedna na drugu."

Uselila se kod mene prije 6 godina. Silom prilika. Ali, dopala mi se. Jako. Bila je svoja i drukčija. Ponosna i samostalna, ali teška. Nesretna, naporna i tvrdoglava. Nisam je razumjela, a nije ni ona mene. Dok sam ja izlazila na kave s mojim prijateljicama, ona je ostajala u krevetu i satima potiho plakala lica zagnjurenog u stalno mokar jastuk. Dok sam se ja smijala snimajući selfije za fejs, ona je okretala glavu od fotoaparata ili mobitela, a ako bih je ponekad, onako tužnu i nesretnu,  uspjela fotografirati, susrela bih se s neočekivanim bijesom.

- Zube ću ti razbit, ako to negdje staviš! - siktala je.

I nisam. Uvažavam žensku taštinu. Imala sam dovoljno mojih nasmijanih fotografija, njezin tužan pogled baš i nije bio privlačan.

Nervirao me njezin ponos i njezina šutljivost. A najviše me nerviralo što je uvijek bila preozbiljna. Što sam se ja više smijala na mojim slikama, ona je sve češće plakala na mom jastuku. Nikakvu pomoć nije željela ni tražila. Nosila je svoj bol poput neprobojnog, zaštitnog omotača. Ipak, nekoliko je puta podlegla očaju i raspadala se u komadiće pred mojim očima. A ja bih je bespomoćno gledala ne znajući kako joj pomoći. Ipak, takvo stanje nije dugo trajalo. Brzo bi ona sakupila sve komadiće i opet bila svoja.

I tako smo, podnoseći uzajamnu distanciranost, živjele zajedno nekoliko godina.  Ja sam provodila noći na internetu, slušala glazbu i gledala videa s macama i psima, a ona je čitala knjige i gledala videa o samopomoći. Ja sam njoj pričala o Duji i Domini, letjela sam nebom i skakutala po oblacima, a ona bi me spuštala na zemlju i podučavala životu. Trebalo je vremena da se prihvatimo. I zavolimo.  Počele smo učiti jedna od druge. Najprije je prestala plakati.  Pa se počela osmjehivati. Pa je počela sanjati.

- Kad me naučiš, - govorila je - izgubit ćeš me.

I baš se tako i dogodilo. Ili je možda izgubila ona mene. Svejedno. Na isto dođe. Više nismo bile potrebne jedna drugoj.

Dugo mi je trebalo, ali me naučila kako postati i ostati svoja. Naučila me je kako voljeti svoje tuge, svoje slabosti i svoju nesavršenost. Naučila me je kako sve što nam treba dolazi baš onda kada treba doći. I da svi odgovori postoje u nama i oko nas, ali ih treba znati slušati. Naučila me vidjeti. I naučila me čuti.

A ja sam nju naučila da čuda postoje i da se snovi ostvaruju. I da se može i letjeti. Samo se treba usuditi. I naučila sam je da je sreća u njoj samoj, samo treba odlučiti da sretna postane.

Valjda se zato i osmjehivala dok je odlazila.

Otišla je i odnijela sa sobom moj jastuk i sve suze koje je u njega isplakala.  Ali mi je zato ostavila radostan osmijeh na licu. Draga moja Samoća.  Sretno joj, gdje god bila. A ako je negdje vidite, pozdravite je. I prigrlite. Divna je učiteljica. Najbolja. Možda je ono što ona zna - baš Vama sada potrebno.