Ljiljana Matković-Vlašić | Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika (Drugi dio)

 

Ljiljana Matković-Vlašić ugledna je književnica i slikarica, članica DHK. Diplomirala je romanistiku i magistrirala lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Aktivna je mirotvorka. Držala je predavanja diljem svijeta u sklopu postkoncilske obnove Katoličke crkve, a i danas nastupa i piše za brojne časopise. 

Objavila je knjige Žena i crkva, Ti nisi sišao s križa, Sabrani dani, Velike žene Starog zavjeta, Zašto sam slikala itd.

Donosimo još jedan odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika. 

A sada ću se vratiti Americi iz 1968. godine. (…)

U njujorškom metrou, uz paklenu buku kotača, neke mi se stvari jednostavno razotkrivaju. To prljavo vozilo sa svojim drvenim peronima podsjeća na stare vlakove iz kaubojskih filmova. No čim krene, postane jasno da živimo u planetarnom dobu. Strahovita brzina popraćena gromoglasnom bukom. Nije moguće razgovarati. Ljudi svih rasa sjede sučelice jedni drugima, leđima okrenuti prozoru. Pogledavaju se hladno i bešćutno. Čula sam poslije da je gledanje u neku osobu opasno. Sredinom šeta policajac igrajući se svojim pendrekom. Baca ga u zrak i lovi vještim trzajem ruke. Ova cinična igra treba dati do znanja da se zločin u metrou neće više ponoviti.  (…)

Sada smo na brodiću koji povezuje Manhatten i Richmond. Na njemu se obično voze radnici koji rade u Richmondu, a i svi koji žele vidjeti iz blizine Kip slobode i baciti pogled na panoramu grada. Stojimo vani udarani toplim vjetrom s Atlantika. Inače mrzim goleme zgradurine, ali sada sam zadivljena gledajući ovako u noći njujorške nebodere. Osvijetljeni treperavim svjetlima djeluju dostojanstveno, elegantno i raznoliko. Ljepši su noću nego danju. Njihova golemost nije tada zastrašujuća. Izbušeni tisućama prozora nalik su blještavom, gordom apstraktnom spomeniku. Prisjetih se čuvene Murtićeve slike. Arhitektura ovoga grada privlači umjetnike makar tu nema starih pročelja. Dolazim do zaključka da su neboderi ovdje izvorni. Oni su ovdje iznikli i samo je ovdje njihovo pravo mjesto. No danas su, nažalost, svagdje. 

Kip slobode je zdepasta figura goleme žene pune dinamičnosti. „Okamenjena sloboda“, uzdahne crni član naše grupe iz Dahomeya. Stojim uspravno i ukočeno kao pri slušanju himne. (…)

Srce me vuklo u Guggenheimov muzej, arhitektonsko remek-djelo čuvenog Wrighta, u neogotičku katedralu sv. Patricka, sve stisnuto među neboderima, u poznatu galeriju Frick, gdje su me umjetnička djela uvjeravala u bolju stranu ljudske naravi. Je li išta ostalo u Louvreu i uopće u Europi kad je ovdje toliko impresionista, Rembrandta i Picassa… ? Rembrandtovi autoportreti djeluju mi odveć svježe. Jesu li to originali?

Je li Picassova Guernica, koju dugo promatram, spriječila bilo koje uništavanje gradova i sela? Mogu ja sebe liječiti umjetnošću, ali to nije rješenje za Harlem 1968. u Americi i za tisuće Harlema 2024. po cijelom svijetu.

Mogla sam, da sam htjela, ostati u Americi koja je tada još uvijek bila obećana zemlja. Trebalo je samo poslušati savjet Čeha Rudija Paulera koji je nakon propasti Praškog proljeća našao utočište u Americi. Dok sam u Washingtonu s gospođom Dosse stajala ispred Georgetown koledža, najstarijeg koledža u Americi, u kojem je završila naša američka skupština, pridružila su nam se dva Čeha koja su imala neki kongres u istoj zgradi kao i mi. Poveli su nas svojom limuzinom do čuvenog groblja Arlington gdje smo posjetile Kennedyjev grob. Dok je Mirogoj divan park, više himna životu nego mjesto mrtvih, Arlington je tek monotono vojno groblje na čijim se valovitim livadama nižu jednaki bijeli križevi u pravilnim redovima. Naravno, odmah pođosmo na grob Johna Kennedyja koji se ovdje, sav popločan brušenim kamenom, jedini ističe. Nekoliko metara ulijevo sasvim je svjež grob njegova brata Roberta, ukrašen cvijećem. Ljudi ovdje dolaze kao na mjesto hodočašća. Zurim u neke poznate izreke iz govora predsjednika Kennedyja, ispisane na betoniranom ograđenom prostoru.  (…)

Pođosmo i na Grob neznana junaka. Tu se čitav dan i čitavu noć, svaki sat, izmjenjuje straža. Promatramo stražara koji s puškom na ramenu, rutiniranim elastičnim korakom, poput neke mlade životinje iz porodice mačaka, korača pred grobom. Gospođa Dosse mi prišapne u uho: “To je rasipništvo ceremonijala”. Kao što sam već spomenula, gospođa Dosse je pod pseudonimom Claire Lucques napisala podosta knjiga o rasipništvu i siromaštvu. 

Prvi dio