Patnje mladog autora

Manji smo boemi

Piše: Jelena Hrvoj

Uzburkale se vode, kako to već biva, oko Ministarstva i njihovih famoznih potpora piscima. Kao netko tko nije dio mainstream scene, niti ću to (nagađam) ikada postati, gledam cijelu gungulu iz prikrajka i smijuljim se. Zašto? Jer smo kao omamljene guske u magli; vrtimo se mi tako u krug, pa u krug jedne te iste stare priče.

Evo, čini mi se na mahove (ustvari stalno, ali želim barem na tren zvučati politički koretno) kao da nam je Ministarstvo kulture obrnuti Robin Hood. Potkrada on tako one koji nemaju, samo kako bi dao onima koji su svoj dio kolača već probavi i izbacili s one strane, pa tako viču i viču da bi ih ponovno trebalo nahraniti.

O čemu govorim? Raspisan je natječaj kojime bi se podobnima dala novčana pomoć od 15 000 (čitaj petnaest tisuća) kuna. Problem je u tome da se ponovno nagrađuje kvantiteta naspram kvalitete i pristranost naspram nepristranosti (iako se sustavno tvrdi da „niiiiiiije tako“)

Ove je godine nadodan još jedan bonus na popisu apsurda, a to je da bi pisci trebali napraviti tablicu. Pomno je naše Ministarstvo izvjesilo bodovnu ljestvicu koji bi potom pisac morao probrati, pobrojati i sam sebi okačiti vrijednost imena i djela. Određene književne nagrade boduju se prema njihovoj „važnosti“. Ipak, najbizarnije u svemu je bodovanje pojavljivanja pisca u javnosti, kao i bodovanje kritike.

Ove posljednje dvije stavke grebu oko logike kao trun. Ne shvaćam kako li se može pridavati veća važnost autorima koji su posvuduše i onima koji eventualno nemaju mogućnosti (iz ovog ili onog razloga) iskakati iz književno-scenske paštete? Što garantira da su ovi koji su aktivni u očima javnosti uistinu i kvalitetniji od onih kojima je život više introvertiran? Možda književna kritika. No, pobrinulo se i naše Ministarstvo magije da i to bude manje relevantno. Naime, prema njima, dovoljan je samo broj knjižene kritike, ne i kakva je kritika. Stoga, netko tko ima pedeset loših književnih kritika debelo prednjači pred onima koji imaju samo pet dobrih. Jer kvantiteta je uvijek kvantiteta, zar ne?

Kese se zubi da ipak to neće biti tako. Pogledat će se kandidati. Pogledat će se djela. Sranje (da prostite) je u tome da su to isti oni ljudi koji pokreću ili stoje iza mašinerije mehanizma koji volim zvati podobna književna scena. I tako, dragi moji, dolazimo do zatvaranja kružnice u magli i krećemo hodati u još jedan krug.

U svemu tome jako mi je drago vidjeti da ipak postoji još mnogo kolega pisaca, ako se uopće smijem smatrati dostojnom stavljati se pod isti naziv, koji su se javno pobunili protiv crnog Robina Hooda. Drago mi je vidjeti da mnogi odbijaju sudjelovati u cirkusu koji pogoduje samo nekima. Mene samo zanima hoće li se ikada ovaj obrazac prekinuti ili će samo s vremenom doći nova generacija koja će zamijeniti ekipu u magli?