Zagrebačke posvete | Slavko Mihalić - Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more

 

U utorak, 15. listopada 2024. u 19 sati u Hrvatskom državnom arhivu, Trg Marka Marulića 21, Teatar poezije u sklopu kultne manifestacije Zagrebačke posvete, organizira multimedijalni događaj naslovljen: Slavko Mihalić/ Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.

U programu sudjeluju: Jelena Miholjević, Goran Grgić, Dijana Vidušin, Vesna Tominac Matačić, Iva Visković, članovi ansambla Zagrebački solisti, Goran Matović, autor događaja.

U davnim danima nemirnih osamdesetih godina 20. stoljeća Antun Šoljan piše:

Njegove pjesme, možda upravo zato što su poglavlja osobne duhovne biografije, na poseban i tijesan način povezane su s našim vremenom i, koliko nam god govore o pjesniku i razotkrivaju ga, toliko opisuju i raskrinkavaju vrijeme, kojega je on upravo najparadigmatskijim pjesnikom. Poezija Slavka Mihalića najpunija je metafora slobode u suvremenome hrvatskom pjesništvu.

Pjesma Majstore, ugasi svijeću pjesma je za sva vremena. Vječno vraćanje istog.

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.

Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.

Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.

Samo klauni znadu kako se možeš izvući: Plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

Mihalićeva poezija napaja se glazbom i svjedoči o živome jeziku poezije.

Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more, nadrealna je zagrebačka slika od vremena i vode. Mihalić stvara čudo riječi kojima osvaja i zavodi. Program je zamišljen kao scenska rekapitulacija književnog opusa Slavka Mihalića. Scenski događaj Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more, građen je udjelom pjesničkog umijeća, živog govora, glazbe i filma....

Sven Adam Ewin vs. Slavko Mihalić: Majstore, ugasi svijeću

Slavko Mihalić

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, dosla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima,
pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice.

***

Sven Adam Ewin

MAJSTORE, NE PALI SVIJEĆU

Ne idi u Grad! Mućni malo glavom!
Tamo sve vrvi od punjenih ptica.
Tebe će opet preplaviti stravom
Te neposlušne riječi bez uzica!

Prilaziš Trgu okićenog slavom,
Koga pljunut, kad nitko nema lica?
Kad svi su snovi uprljani javom.
Kad više nema bodljikavih žica.

Majstore, bježi! Nađi sebi smiraj,
Prije neg očaj tvoju dušu shrva.
Vrati se vrtu. Nebu. Rezigniraj.

Ponovo sadi luk i cijepaj drva.
Do tebe, stari, bilo nam je stalo
Dok se o tebi... samo šaputalo.

Slavko Mihalić | Približavanje oluje

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše!
Kako je naglo zahladnjelo,
Daleko smo od grada.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala,
Mi smo sada jedno i čemu govoriti?
Žuti oblaci obično donesu tuču.
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Slavko Mihalić | Sâm, jer takva je pobjeda

Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji zubi
Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me grmlje
Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom
Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo
Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice
Nezasitne grudi segnule za snijegom
I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj
Moj je na drugoj strani
Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg vučjeg oka
Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže napreduju
Lovci, još noćas ću stići
Na livadu što je izjela izdajničke tragove
Dozivajući silnog sebe na nebesima
Sâm, jer takva je pobjeda

Slavko Mihalić | Treba više misliti na osamljene ljude

Dobro je kada more šumi posve u blizini.
Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.
Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom –
tad i saman čovjek nasmije se nečem.
Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.
Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –
nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom radošću –
ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati prozore.

_____________________________________

Slavko Mihalić (Karlovac, 16.3.1928.) pjesnik. Debitirao je 1954. godine zbirkom pjesama Komorna muzika. Objavio je desetak zbirki. Po sudu kritike, jedan je od najboljih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Pjesme su mu prevedene na 25 jezika.