Nikolina Kusić | Muško prijateljstvo

znam da si vrijedan

ali ostavljaš moje ruke potpuno prazne

i tepih natrpan koracima

cijelu večer te čekam

bio si s njim

znam da jesi

slomio me

a ti piješ s njim

ne zanima me ni vaša povezanost

ni moje pretjerivanje

samo razmišljam o tome

kako najbolje prekriti tragove krvi

Nikolina Kusić | Danas svetogrdni

prozori

sjene

oštar kamen kada se zabode u nogu

natjera na pad i klecaj

neumoljivo podsjeća

na treptaje lažljivih očiju

jednom su ti dodiri bili sveti

danas svetogrdni

samoća koja vlada

za ovim stolom

i za ovim bedrima

priželjkuju čvrst stav

nervozno trzakaju

neumoljivo podsjećaju na odlazak

kakav muškarci vole

kakav žene nikada 

ne 

odspavaju

Nikolina Kusić | Što je jesen?

Jesen su upaljači i hrđa na stolu.

Uživam u vrtlogu

Kojeg tvori

I lišće i laži i sitničavost u riječima

Jebote, jel trebam kleknut za rečenicu?

Jesen je tvoja ostavština

Mirisi uzdaha u tvojoj sobi

Postati ću ubojica ljeta koliko me nervira.

Jesen je ja na ulicama

Na kojima te nema

U jutarnjim žurbama

Se zahvaljujem

Jer ih još nisi zasrao 

Svojim nabadalačkim koracima

Kad je jesen,

Ne pišem puno

Razmišljam o sjenama.

I knjige i vino i ti jebeni upaljači

Su na stolu

Dođe mi da legnem posred svega toga

Samo da odmorim 

Srce od trnja

Koje si cijelo ljeto zabadao.

Nikolina Kusić | Effortless

Na ramenima mi side pjesnikinje i pjesnici.

Jedino šta mi cilo vrime govore je da buden

effortless.

Jebi ga, hvala Van na savjetima

Al to šta su mi ramena skvrčena

I šta sidin iskrivljeno

Mora bit zato jer 

san stvorena da pišen.

Nije meni nikakvo srce zatvoreno

I još niko nije zaboravia moje ime.

Gospodine Whitmane, i Vi ste osićali 

uzburkane oceane.

Tako i ja u sebi osjećan

Uzburkivanje svih voda na ovome svitu.

Pjesništvo je rič i djelo, svaćamo preplitko 

katarzu stvaranja.

Side mi na ramenima

Pjesnikinje i pjesnici

I evo, moran priznat

Samo seru. 

Neko se rodi blagoslovljen, pri rođenju dolaze darovi

pjesništva

I da me sad porižete 

Po ruci kojon pišen

Nikad van to jebeno ne bi oprostila,

A iz ruke bi potekla krv

Toliko crvena i gusta

Gusta jer

U njoj

Su samo Stihovi.

Nikolina Kusić | Silina

majko, ostavi se cigara

pometi svoje traume i spremi ih u balerinicu

iz kutije u didovoj zarasloj kući

bila si u bijelim haljinama

sa svojim sestrama, znam.

vidjela sam Vas bezvremenske pored bunara

kada si na mene prenijela

Raosovo prokletstvo

u meni je zapela i srditost

i lukavost

oštroumnost i pjesništvo

đavlije srce omotano obiteljskim tajnama

rodila si me u mukama

na kamenu

nazvala si me

silina.

Nikolina Kusić | O ponovnom susretu

 

Svemir je stajao sa strane

i kutevima

svojih vječnih očiju

promatrao

naš posljednji susret.

Od tada,

stalno nešto planira

i kuje razne zavjere

zaustavlja buseve, prometnice i kišu

ne može

si dopustiti

takav poraz

svim silama se neprestance bori

za ljubav

umjetnost

naše dodire

Nikolina Kusić | Hodam sama

Hodam sama

Ja sam samo dio betona

I ptica

I jesenskog lišća

Sa dušom

Hodam i ostavljam

Tragove

Zlatne prašine

Gdje god zakoračim

Otpustim miris

Jeseni

I nostalgije za ljetom

Hodam i bacam kletve

Na kilometre

Stanjujem si zglobove

Hodam sama

I osjećam kako 

Me grad i prostor

Troše i uzimaju

Mi sjaj

Jer svojom ljepotom

Mi opijaju um

Pa više

Nema mjesta

Za tvoje oči

Zaboraviti ću ih

Prirodno je...

A toliko te volim.