Marica Erdeg | Vraćam se

Evo mene voljeni moj grade,


Dugo nisam ja svirala tebi,


Čeka li me još mjesto na Trgu,

dal’ su jošte prolaznici isti?



Čeka li me još publika mlada,

ili su i oni sijede kose? 

Hoće li ubacit stotku, dvije,

kada vide moje noge bose?

Vratih ja se iz daleka svijeta,

sa gitarom s kojom i otiđoh,

gazila sam i trnje i granje, 

sve dok tebi grade ja ne priđoh.



Priječile mi pute mutne vode, 

paralo mi šiblje stare skute,

pratilo me jato mladih roda, 

vraćajuć’ se
 i one svom jugu.



Marica Erdeg | K svemiru... uz brijeg

Kad’ na srce se sruče

I pritisnu mi sve misli

Ti tusti snjegovi teški

I te mećave puste…

Kad zaviju sve pute

I srni trag se zamete

Kako će ptica ka jatu

Kako će do mora rijeke…

Kad sjećanja u noć polete

I zaborav kosu zabijeli

Kako ću ja do tebe

Kad dijeli nas svemir cijeli…

Da mi je četiri vranca

Il’ bijelca bijelih k’o snijeg 

Zapregnuti u saone

Pa k svemiru jurnut’ uz brijeg.

Marica Erdeg | Nasmij se... Mare moja

Netko je rekao:

Opuštanje je najbolje

Ako isprazniš misli…

Hajde da baš vidim

Kako to izgleda…

Zatvorih oči… samo mrak…

Tada zamislih livadu

Široku…veliku…slavonsku

Zelena trava…tratinčice…

Maslačci…različci plavi…

Makovi crveni…još makova…

Marica Erdeg | Suncokret

Gle suncokret

Pokraj puta

Nešto mu je

Glava žuta

Dal’ od sunca

Ili boje…

Žuća nego

Pjege tvoje.

Okrećeš li

I ti glavu

Gore prema

Nebu plavu’?

Pa te sunce

Obojilo…

Pa sad imaš

Lice milo?

Marica Erdeg | Vlak

Što to tutnji

Što to huči

I baš jako…

Jako buči?

I vijuga

Desno lijevo

Preko brda

I ravnica

Preko mosta

Do tunela

Pa do gaja

I šumica…

Što bi to sad

Moglo biti…

Pa razmišljam

Pa mudrujem…

Na pamet mi

Pada samo

Vijugava gusjenica…

Marica Erdeg | Sokolica

Izgubio sokol
sokolicu…
po neveri
i po kišnoj noći.
Leti sokol
sve do neba plava,
ne bi li se
pojavila draga.

Obletio jezera i more,
od Jadrana
do Iloka grada.
Rijeke, šume, sve
voljene gore:

Marica Erdeg | Lipa pored mosta

Ispred stare kuće moje,
tamo gdje mi srce osta,
ima jedno divnom stablo,
u blizini malog mosta.

Ono raste, ono cvate,
ljudi dragi, pod prozorom.
Vidjeti ga odmah moraš,
kad otvoriš oči zorom.

Njegovo  miriše cvijeće,
k’o svježe oprana svila,
a oblik mu ljudi moji,
ljepši čak je od gejzira.

Lišće mu je tako gusto,
k’o da su nebeske zvijezde,
da u njemu sakrivene,
ptičice se lako gnijezde.

Kad se ljudi sjetim njega,
Radošću se srce sipa,
To drvo je ljudi dragi:
moja stara divna lipa

Marica Erdeg | Među brezama

I javorima
I mladim bagremima
Među stoljetnim hrastovima
Među topolama
I jablanima visokim
Lik tvoj ja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

A ti…ispod kamena
Tvrdoga…snivaš…

Među slavujima
I golubovima
Među sokolovima
I paunovima
Među labudovima
I galebovima
Krila tvoja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

Marica Erdeg | Ugasite sva svijetla

Jer…oči su navikle

Na mrak…na tminu…

Zaustavite violine…

Dugo već slušam

Samo tišinu…

Ne puštajte sunce

Na postelju od mjeda…

Istopit’ bi se moglo

To tijelo od leda…

Ne točite mi vina

Vina rumena…

Jer mogla bi poteći

Krv iz kamena…

Iz tijela što kao

Tvrdi kamen stoji…

Nikamo ne hodi

Samo postoji…

Marica Erdeg | Tišina u meni

Nešto je divlje
U njoj i u meni
Nešto čak lijepo
Kada smo zajedno
Nešto je tužno
Kad’ me iz sna budi
I ne pita me…
Sama o svem’ sudi…

Tek osedla me
Kao konja vrana
I drži uzde da
Pobjegla ne bih
I u kas tjera tijelo
Izmučeno…
Odmora ne da
Ni za bijelog’ dana…