Lucijana Živković | Marina

Hladnoća sobe bila je gotovo opipljiva. Osnovni namještaj oskudna izgleda bio je nekada moderan i skup, a sada samo sjena ljepše prošlosti. Iz mase pokrivača i jastuka na krevetu pomolila je samo nos, crven od hladnoće. Već je dan provalio u sobu, ali Marina je poželjela da još potraje noć iako opet nije spavala, tek nekoliko sati u komadu. Noć bi ju skrila od sebe same, noć je pasiva koja joj odgovara, skrivenost od drugih, zadržana tajna. Nije voljela izlaziti u dan, biti dostupna svakodnevici koja ju je mljela ili ljudima koji je nisu razumjeli. Bura je opet rekla svoje: noć puna zvukova i štropota kojih se bojala, zviždanja i škripe koju je pripisivala oronulosti kuće pa bi se zapitala nije li ovo dobro jer barem ima krov nad glavom. Bura je i ovaj put izgubila bitku. No jedan je dimnjak slab da ugrije njeno zimogrozno tijelo, načeto godinama. Borba je sve teža, bez obećanja pobjede.

Naleti vremena stvorili su sjedine u kosi, bore na licu i nesigurnost u koraku. Mora priznati da se uhvatila u koštac s jačim neprijateljem. Pobjeda nije izvjesna, ali borba je neophodna.

Uvuče se još dublje među pokrivače kao da se plaši dolaska nekoga tko će ju izvući iz udobnosti njezina gnijezda. Ne bi se dizala nikada. Tu je zaštićena od svijeta i njegove brzine jer njoj više ništa ne ide brzo. I mrzi brzinu, jer je nepotrebna i vodi uvijek do kraja nečega. Nekada se živjelo sporo. Marina zna živjeti sporo. Ali više se ne može tako. Cijelo je čovječanstvo pristalo na brzinu, a oni koji nisu, postaju dinosauri i izumiru. Marina je jedan od njih i pomislivši na to, nasmiješi se zamišljajući svoje udove pretvorene u udove dinosaura. Još je ostalo nečega u meni, nečega čemu se mogu nasmijati. To ju odobrovolji, ali na kratko. Opet se povuče u udobnost mraka ispod pokrivača, u udobnost topline i nevidljivosti, prekrivena u krevetu hladne sobe, u cik zore.

Zdravo Marijo, milosti puna… započne molitvu koju je učila od babe, ali ne osjeti nikakvo olakšanje kao da molitva nema učinka. Sjeti se babe koja ju je naučila ono malo što je znala o vjeri. Baba je bila ljepilo obitelji, oko nje su se okupljali i u zajedništvu pronašli smisao. A sad kad babe više nema, kao da se i obitelj raspada. Bog je ostao daleko iza njih, s babom.

Stavivši ruku pod glavu, osjeti bilo. Upita se je li uopće živi ili samo traje u vremenu. Bilo  ipak kuca jer je to logika života. Ako je ona izgubljena, gubi se i pokretač. Nema se tu više što pokrenuti. Mislima joj ovlada crnilo koje je tjerala umjetnim entuzijazmom i nadama. Kad si skrivena, reče samoj sebi, ne možeš računati na nadu. Bori se! Je li to ta riječ? Borba.

Iziđe iz brda jastuka i pokrivača. Noć je još bila tu, ali nevoljko, jer se na istoku sunce već požurilo objaviti novi dan. Je li je i za nju novi ili perpetuum starog?

Uvijek u tim trenucima očaja dolazila joj je jedna pomisao, gotovo na rubu osude: nikad više. Poznata iz literature, nekoć joj omiljenih pjesnika kao najava vječite zabrane za žuđenom stvari ili osobom, sada joj je predstavljala posve nešto drugo: najavu dolaska kraja kada joj više ništa što ju je veselilo i držalo na životu, nije dostupno. I ta ju je spoznaja baš svaki put dotukla svojom konačnošću. Nikad bezbrižnih ljeta punih prašine i toplih kiša, nikad naivne ljubavi i neobjašnjive čežnje, nikad pogleda koji žudi za tobom, oka koje te krišom gleda i čeka da ga primijetiš. Nikad onog slatkog iščekivanja koraka predvečer kad se srce pita je li on baš taj kojeg čekaš, a tijelo treperi od uzbuđenja.

Kao da je sve zamrlo, zatvorilo svoja vrata i sada čeka da se diskretno udalji i oslobodi put onima koji tek stižu pred ta vrata života.

Ima li još ičega što bi poželjela, očekivala i za tim čeznula? Ima li život tu putanju prema vječnom ili je samo kratak izlet tijela u materijalni svijet? 

Ne treba joj sada filozofija iako joj je bila omiljeni predmet u srednjoj školi. Nemirnih misli i drhtavih pokreta oslobodi se jastuka i pokrivača koji su je zarobili u ležećem položaju. Pogled kroz prozor: sivilo mora, glasanje galeba i huk bure. I što još čeka, sve je vidjela, sve doživjela. Ustane iz kreveta pa opet klone na obližnju fotelju, kad iz blizine začuje mijaukav glas životinje u nevolji.

Teško pokrene još uspavano i ukočeno tijelo i izađe na dvorište. Ugleda grahorastu mačku koja se, ležeći u zaklonu od starih krpa, upravo počela maciti. Ali nije joj išlo. Mijaukala je bespomoćno i Marina odjednom oživje. Upravo je na zvoniku otkucalo sedam kad je primila telefonsku slušalicu i nazvala veterinarsku ambulantu. Oni obećaju doći po mačku. Do njihova dolaska mačje oči su je neprekidno tražile, nadajući se pomoći. Ubrzo, veterinarski pomoćnik je odvezao životinju, nakon što se Marina obvezala platiti potrebni zahvat. Mačka nije bila njezina. Ali nije ju htjela prepustiti beznađu i umiranju.

Odjednom je uhvati neka nova snaga i Marina se, istina usporeno, stane uređivati kako bi krenula u grad i podigla novac na bankomatu. Mačka se sigurno već omacila, mislila je. I kao da je pronašla neku novu životnu svrhu i snagu, požuri na ulicu pitajući se koliko će mačića dobiti i kamo će ih smjestiti kad ih sve dovede kući.