Prije nego počnem čitati knjigu potrudim se doznati nešto i o autoru ili autorici. Gotovo na svakoj knjizi piše „naj ovo... naj ono.. bestseler... Ja, kao pisac, u takvim trenucima pomislim da ako postoje takve pohvale, na ovome svijetu i nema lošeg pisca. No... Ipak nije tako. A dobri? Ili čak vrhunski? Gdje su?
Knjiga je pisana drugačijim načinom od mnogih koje sam do sada čitala. Nakon nekoliko stranica knjigu sam zatvorila jer sam poželjela zamrziti autoricu.
Evo zašto.
Dulce Maria Cardoso toliko je dobra, piše tako da od samog početka knjige imate osjećaj da vas je netko udario tamo negdje duboko u utrobi gdje ste mislili da nitko ne može doseći. Rečenice su joj višestruko proširene, ostavlja misli da teku slobodno, vraća se na sjećanja koje je već ranije spomenula a da time ne remeti ritam i red pisanja. Čitanje takve knjige boli, osvaja, opija. Ne čudim se što je 2009. osvojila Europsku nagradu za književnost.
Dulce Maria Cardoso definitivno je ime koje će se pamtiti