Ne, ja nisam svjetionik dalek
što sigurnog svjetla zlatnu traku baca,
brodolomcu nisam draga sprud spasenja,
slomljeno sam veslo čamca bez veslača.
Nemam silne moći da zauzdam more
kad te snaga vjetra potjera ka hridi.
Niti imam zavoj, ljekovitu vodu,
za ranu što ne daš svjetlu da je vidi.
Nisam, ja nisam ključ odaja tajnih
nit sigurno mjesto kavane što voliš,
skrovit, miran kutak koji tajno kriješ,
tvoj osobni anđel koga noću moliš.
Ne uzdiži mene međ' oblake neba
jer sve će ti nade procvale ugasti.
Sve latice zlatne ruže izmaštane
umjesto na zemlju, na kamen će pasti.
Nisam, ja nisam talisman ni znamen,
običnost me krasi. Obična sam žena.
Ne pretjeruj zato, ne očekuj bajku.
Nisam vila noći ni palica njena.
Nemam sjajne kose glatko izglačane,
smirenost prikladnu kad me zvijeri rane.
Neposlušne vlasi, nemirno mi biće.
I voda u vatri moga srca plane.
Pa kad luč ti ona zaiskri u oku -
k'o presvijetle zvijezde što sjaje u mraku -
nisam ja u njima, sjajna i daleka …
U srcu me nađi, a ne u oblaku.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.