Pogledom me podsjećaš na život
Onaj, fini , svakodnevni ,
Umotan u šareni papir
Koji šušti, kad se odmotava
Dočekasmo dan u kojem
Zima prelazi u proljeće ,
Dan u kojem se prelijevaju boje
A ptice prelijeću bezdane
Gledaš me, gledam te , pa nam se
Pričinja kako se predugo živjelo
A premalo skupilo iskustva
Oplakasmo sve što se moglo, čak i sebe.
Karavane naših lutanja u kamenu
Oglodali žuti moljci.
Nama ostahu narativi
Bez gramatičkih pogrešaka ,
I tuga, sva ulickana i krhka
Utješena snagom svevišnjih nadahnuća .
Ma šta još reći? Pravi čistopis!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.