Ivan Pozzoni | Keatsova mačka

U maglovitim prostranstvima engleskog romantizma bila je Keatsova mačka,

Keatsova mačka što je umjetnosti davala nadu vječnog povratka

a umjetniku osjećaj da se u vječnost vraća, bez točke i kraja,

daleko od posve zemaljskih nemira i računa što se plaća,

od faktura koje na kraju mjeseca valja izdati, od plaće što se čeka,

od krpanja kraja s krajem da se ugodi (korporativnom) šefu izdaleka.

U londonskim kućama prožetim viktorijanskim moralom bila je Keatsova mačka,

smjestila bi se u krilu onoga tko je stihove pisao, bez uzmaka,

vrebale su njezine oči snove, plave leptire, vile i ljubice iz trave,

šapćući, pri svakom milovanju, mijauke besmrtnosti i slave

ljudima koji su umirali od ničega: sušice, gripe i tuba,

u oskudici, od sifilisa, gladi, bitaka i zimskih studa.

Trebala bi nam još uvijek Keatsova mačka:

kasnomoderne mačke danas iskušavaju kozmetiku i lijekove,

igle im bodu predivne šarenice jezersko-zelene boje,

i dok preturaju po vrećicama neprirodne hrane kroz vijekove,

postajući pretile kao homo consumens što u mraku stoji,

one više ne mare da tjeraju knjiške moljce i miševa jate,

niti za trajnu veličinu umjetnosti ili umjetnika uopće znate.

Bila je tada Keatsova mačka, vrsta izumrla i davna,

a mi, prepušteni očaju trenutka koji nas slama,

igramo se oblikujući vlastite feline, gipke i skrivene,

u strahu od svega što je tekuće: ljubavi, života i sjene,

pretvarajući se da imamo milijune života u ovoj noći,

dok uzalud trošimo ovaj jedan, što će nepovratno proći.