U maglovitim prostranstvima engleskog romantizma bila je Keatsova mačka,
Keatsova mačka što je umjetnosti davala nadu vječnog povratka
a umjetniku osjećaj da se u vječnost vraća, bez točke i kraja,
daleko od posve zemaljskih nemira i računa što se plaća,
od faktura koje na kraju mjeseca valja izdati, od plaće što se čeka,
od krpanja kraja s krajem da se ugodi (korporativnom) šefu izdaleka.
U londonskim kućama prožetim viktorijanskim moralom bila je Keatsova mačka,
smjestila bi se u krilu onoga tko je stihove pisao, bez uzmaka,
vrebale su njezine oči snove, plave leptire, vile i ljubice iz trave,
šapćući, pri svakom milovanju, mijauke besmrtnosti i slave
ljudima koji su umirali od ničega: sušice, gripe i tuba,
u oskudici, od sifilisa, gladi, bitaka i zimskih studa.
Trebala bi nam još uvijek Keatsova mačka:
kasnomoderne mačke danas iskušavaju kozmetiku i lijekove,
igle im bodu predivne šarenice jezersko-zelene boje,
i dok preturaju po vrećicama neprirodne hrane kroz vijekove,
postajući pretile kao homo consumens što u mraku stoji,
one više ne mare da tjeraju knjiške moljce i miševa jate,
niti za trajnu veličinu umjetnosti ili umjetnika uopće znate.
Bila je tada Keatsova mačka, vrsta izumrla i davna,
a mi, prepušteni očaju trenutka koji nas slama,
igramo se oblikujući vlastite feline, gipke i skrivene,
u strahu od svega što je tekuće: ljubavi, života i sjene,
pretvarajući se da imamo milijune života u ovoj noći,
dok uzalud trošimo ovaj jedan, što će nepovratno proći.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.