Daješ mi samo akciju i ništa više
baš kao u nekom modernom romanu,
živimo u galeriji likova koji se svode
na ravnu crtu koja daje jednostavne forme,
nešto hladno i monotono dok gledam.
I znam da mi nikada nećeš dopustiti
da lutam predjelima tvoje duše,
vidim da tu nema nikakve deskripcije,
tvoj izražaj je bez stilskih figura
čak ni prostoproširenih rečenica,
valjda zato i to malo tvojih riječi
čuvam kao najveće dragocjenosti.
To je moderno i to je ispravno,
sakriti sebe iza šturih rečenica
konkretnih odgovora koje imaš za sve,
jer ti si tako pametan i mudar
i dobro barataš materijom i životom.
A ja se vrlo teško privikavam na to
ja,koja ośećaje razbacujem kao pahulje
u milionima nagovještaja koji mogu
asocirati na ljubav- tebi nepoznatu riječ.
I ne znam da li je ima u tvom svijetu,
da li je to ono što zoveš navikom,
onom čudnom višegodišnjom povezanošću
naših zajedničkih minuta,
jer “voljeti” je prevaziđena kategorija.
I tako. stojim tu na kiši sa hrpom starih
i tebi dosadnih pisaca pod miškom
koje sam željela dovesti u tvoj svijet,
osvrćem se i tražim put kojim ću krenuti
do tebe i tvoje praznine,
jer to je ono što je meni potrebno,
a tebi je ionako svejedno.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.