O nama

srijeda, 29. listopada 2025.

7. godišnjak UHAH-a "101 hrvatinac"

 


Sto i jedan aforistički hrvatinacu

Udruga hrvatskih aforista i humorista utemeljena je 2017. s ciljem promicanja aforističkog stvaralastva, otvaranja medijskih prozora za tu dugo vremena zanemarenu najkraću knjizevno-satiričnu vrstu i stvaranje svog kanona u hrvatskoj knjizevnosti. Tako je već sljedeće godine pokrenut godišnjak koji objavljuje aktualne aforizme članova Udruge, a krajem 2019. pokrenut je i e-magazin "Uh!Aha" koji je pid uredničkom palicom već nabrojio 70 brojeva, otvorivši svoje stranice i humoristima iz svijeta

Nedavno se pojavio i sedmi tvrdo ukoričeni godišnji zbornii u koliru, s karikaturom Joška Marušića na naslovnici te je tragom prethodnih godišnjaka krenuo u ruke čitatelja diljem svijeta na svim kontinentima.

Vidimo da aforisti u Lijepoj Našoj i u svijetu sve više uviđaju kako se isplati potruditi i redovito slati svoje radove u uredništvo UHAH-a.

Niz od sedam takvih zbornika jedinstven je u hrvatskoj i u svjetskoj knji¾evnosti, i već se sprema osmi nastavak. U rpromanu godišnjaku Zlatni rez (2018.) zastupljena su 24 utemeljitelja Udruge, u drugom Biseri uma 62 autora, u trećem koronskom Stožer i maske 82, u četvrtom Četvrta doza 90, u petom Čista petica 92, u šestom Spletke u pleteru 84, a u ovom sedmom uvršteno je rekordnih 114 aforista i aforistica. U početku se uredništvu, s Miroslavom Vukmanićem na čelu, javio točno 101 autor pa se odlučilo za naslov 101 hrvatinac, koji reže i laju (a karavane prolaze), a na koncu je između korica uvrsteno još trinestero mlađih imena pa je oboren rekord od čak 114 hrvatskih pisaca dobre volje, od najstarijeg 93-godišnjeg Martina Jakšića do najmlađih, 19-godišnjih Iris Babić i Faruka Krkalića, aforist(ic)a koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Njemačkoj i Australiji..., a tridesetak njih prvi se put predstavljaju na ovaj knjiški način. Među predstavljenim su 32 autorice, a dva aforista su nas u međuvremenu zauvijek napustila.

Nastavlja se biti pravednima i stoga je svaki autor dobio podjednaki prostor - po dvije stranice s fotografijom, kratkim životopisom i s tridesetak aforizama, poput glazbenog festivala na kojemu svi izvođači u tri minute moraju pokazati kako i koliko umiju. Tako nastaju remek djela, iako smo svjedoci da neke pjesme jedva prežive sud vremena.

U zborniku su zastupljeni aforisti različitih izričaja - od poetskog i iskričavog, mudrosnog i poučljivog, do humornog i satiričnog. Pronaći ćemo tako, primjerice, i aforističke bisere koji su se ugnijezdili u kratkim poetskim  Mladena Machieda i drugih pjesnika. I ovim zbornikom Udruga hrvatskih aforista i humorista, koja broji osamdesetak članova, dokazuje da postaje pravi aforistički rasadnik, voćnjak u kojem bujaju stare i mlade voćke razliŁitih sorti iz kojih se daju iscijediti duhovni i duhoviti eliksiri.

Ruža Zubac-Ištuk | Pjesnici (ni)su čudaci

                                        

Pjesnici nisu čudaci – 

samo su malo zanesenjaci

koji i u stotoj mogu u travi 

dubiti na glavi i pogledom ljubiti nebo.


Oni poput djece nose u glavi

nečiji čuperak plavi,

a kada se požele igrati šale 

mačke psihijatru mišu vode

ili na mjesecu kao u čamcu

brode, brode do slobode.


Nitko osim njih ne uspijeva

sto cipela obuti na noge stonoge,

niti ceste noću od srebra tkati,

u gnijezdu od paučine nježno, nježno

sunčeve zrake uspavati.


Pjesnici nisu čudaci,

samo su malo zanesenjaci

i jedina su bića ispod nebeskoga svoda

koja štiti pjesnička sloboda.

utorak, 28. listopada 2025.

Sonja Smolec | Dok vjetar preslaguje svijet


Lišće pada bez buke,
kao da ne želi uznemiriti zrak između nas.
Miris mora, šume, gljiva i dima
miješa se s dahom jutra.

Na napuklom prozoru zrcali se sunce,
tanko poput stare zlatne žice.
Netko u susjednom dvorištu trese tepih,
i čitav svijet na trenutak udiše prašinu uspomena.

Rukom prelazim po zraku
kao da ću uhvatiti obris nečijeg osmijeha od jučer.
Sve što odlazi, odlazi polako,
i s nekom čudnom, nježnom željom za ostankom.

U Mjesecu hrvatske knjige GKK predstavlja najnovije knjige OMH u Splitu - knjige Danice Bartulović, Josipa Jovića, Nikše Krpetića i Petra Merčepa

 


U Mjesecu hrvatske knjige GKK predstavlja najnovije knjige OMH u Splitu 

BIT ĆE PREDSTAVLJENE KNJIGE DANICE BARTULOVIĆ, JOSIPA JOVIĆA, NIKŠE KRPETIĆA I PETRA MERČEPA

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u srijedu 29. listopada 2025. u 18.00 u Nadbiskupovom kaštelu u Kaštel Sućurcu predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Splitu Snježana Šetka predstavit će časopis Hrvatska obzorja, zbornik Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata, knjigu Gdje smo sada? Josipa Jovića, roman Grimizna kutlama Petra Merčepa te knjige koje su tiskane po svršetku književnog natječaja Hrvatski narodni vladari nekada i danas u sklopu Trećeg festivala zavičajne književnosti OMH u Splitu Vridilo je na svit doći Danice Bartulović i Od knezi, Tomislava do Franje Nikše Krpetića.

Uz predsjednicu Snježanu Šetka, knjige će predstaviti autori: Danica Bartulović, Josip Jović, Nikša Krpetić i Petar Merčep, dok će u glazbenom dijelu programa nastupiti Pučki pivači župe sv. Jurja m. – Kaštel Sućurac. Moderator događanja bit će Renata Dobrić.

Posebna pogodnost za sve nazočne bit će besplatno jednogodišnogodišnje članstvo u Gradskoj knjižnici Kaštela. Naime, svi zainteresirani posjetitelji moći će se nakon događanja besplatno učlaniti u Gradsku knjižnicu Kaštela.

Više informacija na 021 226 001.


Gordana Kurtović | Jesenja pjesma


Jesenja kiša lije .
Strune su njene pune
sjete, melankolije 
uz blagu svjetlost lune.

Kao i lišće suho 
puštam se vjetrovima 
u ovo veče gluho.
Stremimo u visine.

Iz sive hladne tmine
košmara, strepnje, straha
riječ topla je izlaz.
(vodi do zlatnog praha)

Onda trak svjetla sine
ublaži sjene krute
osvijetli sve pute
dosegnuvši visine.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije 31.10.2025.

 


Poštovani,

zadnja tribina "Književnog kompasa Sisačko-moslavačke županije" Društva hrvatskih književnika za ovu godinu na rasporedu je u petak 31. listopada u 18 sati uz gostovanje osebujnog riječkog umjetnika i pjesnika Mihaela Arčona. Predstavit će svoju najnoviju zbirku poezije "JEZIK (SAM)" u formi Cabareta.

Okupljanje zakazujemo u Sisku, Art caffe, Rimska ulica 19.

O autoru:

Mihael Arčon (umjetničkog imena Archangel Mihael) je hrvatski umjetnik, autor poeta i kantautor. Rođen je 08.12.1976. u Rijeci, gdje i danas živi.

Profesionalno obavlja odvjetnički poziv. Osim poezije piše i kratke priče. Svoja djela izvodi recitacijom, recitacijom uz gitarsku pratnju i glazbeno vokalnom izvedbom, a što sve zajedno kombinira ili izvodi zasebno kao jednu cjelinu.

Iza sebe ima jedan samostalan glazbeni album "Pusti me da lutam" 2012.g./2013.g., i samostalnu knjigu poezije "Otkrivanje" 2012.g.

Hrvatsko književno društvo njegov rukovet pjesama JEZIK (SAM) nagradilo je pjesničkom nagradom „Josip Eugen Šeta“ za najbolji neobjavljeni rukopis za 2023.g. Ova knjiga upravo je objavljena u nakladi Hrvatskog književnog društva te sunakladi „Bratstvo duša“ Zdenka Franjića.

Jedan je od su-voditelja Riječkih književnih jutara koja organizira Hrvatsko književno društvo.

U kasnijem dijelu večeri moći će nastupiti i ostali zainteresirani autori.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije se održava uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Sisačko-moslavačke županije.


Siniša Matasović,
predsjednik Ogranka DHK SMŽ

Snježana Budanec | Ne zaboravite me


Putuje kao lastavica

Razočaran čarolijom zimske ljepote svoje grude.

Nošen vjetrom zapadnjakom

U nepoznatu zemlju kruha i plaće

S kamenom u želucu,

Kliještima oko srca,

Vrećom briga i silom razvučenim osmijehom.


Uz pozdrav: „Ne zaboravite me!“


Vratio se za kratko jer je sanjao o povratku i

Još je tu u snu pored svoje braće.

Sanja o novom proljeću.

Opet se u jesen diže.

Putuje kao roda razočaran prognozom.

Vode ga neke nove sjeverne kiše.


Pozdravlja sve od reda:

„Ne zaboravite me!“


I nema ga više…

Mateo Balaban | Ljut sam


Ljut sam što ima smrti. Ljut sam što ima karcinoma, ljut sam što mog tate nema, ljut sam što mi je mama bolesna, ljut sam zbog nepravde, ljut sam zato što sunce sja, ljut sam što dolazi noć, ljut sam što je moj automobil stalno kod mehaničara, ljut sam što sve novce potrošim na gluposti, ljut sam na svoje potrošeno vrijeme sa ljudima koji ne da me ne poštuju, nego mi iz nepoštovanja ne žele vratiti uslugu, ljut sam što volim, više mi je svejedno je li uzvraćeno ili ne, samo zato što volim - sam ljut.
Ljute me ovisnosti, ljuti me što je moj pas Ben umro, ljuti me što moram imati novca i utjecaja da bi moja mama došla prije na red kod dijabetologa, a ona naručena danas, a na red možda dođe za dvije godine!
Ljut sam zbog licemjerja, ljute me bijele rukavice i sterilnost u serviranju karaktera i osobnosti. Ljuti me toksičnost bliskih osoba. Ljuti me što sam morao prekinuti vezu s razumom da bi se pronašao.
Ljute me milioni emocija koje imam i na kraju zbog njih ispadam preserator i govnar. Ljuti me što osobe s novcem komentiraju moje slike, a ne znaju za moje bolove.
I na kraju... Sudit će nam šupci bez ideja koji nisu ništa napravili sa svojim životom i sretni su zbog toga.

I na kraju; ljut sam!
*ebite se!
I vi i ja, cijenjena gospodo.

Hvala!

ponedjeljak, 27. listopada 2025.

Silvija Šesto | kao mala, voljela sam se igrati gumenim lutkicama iz iličke „Jugoplastike”

 

kao mala, voljela sam se igrati gumenim lutkicama iz iličke „Jugoplastike”. izbor igračaka i osobito lutaka nije bio velik, a prvu barbiku samo sam gledala u izlogu Posrednika u Petrinjskoj. nisam baš bila zagrijana za takvu mršavu spodobu u veličanstveno širokoj roza krinolini, ali sam je voljela pogledati jer je iskakala iz uobičajene ponude. a onda sam dobila lutku. iz tuđine. kose boje meda s dodatnim umetkom za rep. bio je to svojevrsni stres jer beba je bila fakat hoh u odnosu prema svemu što sam dotad imala. uz to, govorila je nešto poput „mama” kad bih je prevrnula kao što se prevrće prava beba da podrigne nakon cicanja. pa kako mi je bio jedan od najveselijih trenutaka kad sam je dobila, tako mi je bio jedan od najtužnijih kad se nekaj sfrčkalo u njoj i kad je zanijemila. ni a ni be. svi su je popravljali, nitko je nije popravio. kad sam zaključila da joj nema spasa, upustila sam se slobodnije u njeno modificiranje, ošišala je, skratila joj haljinu, nalakirala nokte, pa čak i izvršila malu korekciju nosa tatinim skalpelom za papir. uglavnom, lutku sam sasvim prilagodila svojim potrebama i željama i zapravo je upravo tada, kad je zapravo postala lutka s greškom, postala moja lutka.

jučer, prođem pored starije gospođe na Črnomercu koja prodaje svakojake stvari za malo eura, pa kad sam ugledala sličnu lutku, nisam ni pitala za cijenu. napomenula mi je da govori „mama”, no kad sam došla doma i vidjela što sam za dva eura bez cjenkanja dobila... ne samo da je govorila mama, ona je govorila „papa”, „pipi”, proizvodila zvukove hrkanja, smijanja, plakanja, uzdisanja... cijeli taj niz odslušala sam sve bojeći se da ne veli nešto politički nekorektno. a onda sam je okrenula i vidjela tajni pretinac. što je unutra? kopkalo me prije negoli sam uzela svoj skalpel za papir.

Božica Jelušić | Samo tratinčice vidim

 

Samo tratinčice vidim. Svjetlost je kasna.
Propali planovi leže ko sjene na dnu vrta.
Promuklo grlo, praznina i tuga poluglasna,
Ispod prokislog lišća obris mrtvoga krta.
Škripi krošnja na vjetru, rastočen pianino.
Stara stolarija pušta neprijatelja u kuću.
Posipaš sol na stolnjak gdje se prolilo vino.
Povratak odsutnog želiš, misiju nemoguću.
I ja sam od tih gorkih. Je li mi korijen predak?
Rijetko mi kocka vedrine* padne u pusto krilo.
Ljudi su tako sami. Znak ljubavi je rijedak,
Pošalješ li ga nekom, pitaju: Što ti se zbilo?
Blista li tvoja usna još uvijek kao porfìrit?*
Ili su sjećanja krama s blatnoga vašarišta?
Mišljah da idem svijetom, bacajuć' iskre i spirit.
Samo tratinčice vidim. Živi li izvan njih išta?
________________________________________________________
kocka vedrine-Ujević; porfìrit-vulkanski kamen, nijanse od grimiznog do sivog
27. listopada 2025.
Flora Green
Ilustracija: Internet

Julije Jelaska | Negdje tamo daleko


Tamo daleko
iznad zvijezda
dišeš ti
svojoj punini
čekaš mene da
se počnemo
svijetliti nebom
tamo daleko
u nekoj neizrecivoj
ali samo tvojoj
galaksiji svijetliš
neumorno za sve nas

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Vlaste Golub "Sadržaj žutog fascikla"

(Zagreb: Ibis grafika, 2024.)


Piše: Mirjana Mrkela

Kako pisci počinju 


Kiša pada. Sjedimo u udobnim naslonjačima i razgovaramo o pisanju romana. 

– Kako ti započinješ? – pita moja prijateljica Vlasta. 

– Ja najprije izmislim likove. Zatim što će ti likovi raditi. A ti? 

– Ja najprije pronađem temu. – kaže Vlasta – Zatim odredim tko će čitateljima sve to ispričati. Znaš ono: prvo lice, drugo lice, treće lice, jednina, množina. 

Naravno da znam. I naravno da sam znatiželjna pa pitam: 

– Aha! I kako si to riješila u najnovijem romanu. 

    – Mučila sam se. – priznaje moja prijateljica – Dugo sam se predomišljala koje lice upotrijebiti. Uostalom, evo pa čitaj! 

– Hvalaaaa! – kažem grleći knjigu, jer jedva sam je čekala. 


Lovrin fascikl 


Lovro je imao vlastitu priču. Držao ju je u žutome fasciklu i onda ju je ponudio mojoj prijateljici. Ona se zove Vlasta Golub i napisala je roman  "Tajna žutog fascikla". Tako je priča i njezina i Lovrina. 

Lovro je osmaš, smotan i drugačiji od svojih vršnjaka. Više voli čitati i pisati nego trčati za loptom. "'Ne ide mu nijedan sport. Ne zna ni loptu šutnuti.'"

Lovrin prijatelj Luka također je drugačiji od većine. "Možete mu pričati satima. Neće vam upadati u riječ. Sjedit će za svojim kompom, igrati igricu, čut ćete samo zvuk udaranja tipki i s vremena na vrijeme, kad ga baš nešto izravno upitate, odgovorit će nešto […] Pritom mu ni facu nećete vidjeti jer Luka uvijek sjedi zavaljen u visoku gejmersku stolicu nasuprot kompu". 

Ali Nina, Lukina starija sestra, Lovri se jako sviđa. 

"Sagnula se i njezine su se zelene oči našle u ravnini s mojima. Mislio sam da ću se utopiti u njima. Crvena joj je kosa plamtjela u krugu Sunca koje je lagano tonulo na nebu. Izgledala je nestvarno lijepo. Poput nekog anđela. Ili, još bolje, imala je sve karakteristike neke superjunakinje. Bila je moja superjunakinja. Bila je naprosto čudesna." 


Još neobičniji 


Nina prijateljuje s nekim tko je neobičan na još neobičniji način. Ima nadimak Ed. 

"Najgluplje od svega bilo je to što više nisam bio sasvim siguran stoji li preda mnom osoba muškog ili ženskog spola. [...] Primjerice, Ed je imao na sebi mantil koji je imao veliku, otvorenu kragnu i bio je stegnut na način da je isticao tanak struk. Oko vrata mu je bila zavezana šarena marama, a ispod dugog mantila virile su široke nogavice hlača koje su sezale do pola lista." 

Presudila je mala šljokičasta torba, prava ženska. A onda "je skinula mantil i odložila ga na stolicu. [...] Ed je osim širokih hlača koje su se vezale u struku imala na sebi i usku crvenu majicu i ja nisam mogao ne zamijetiti kako su joj prsa potpuno ravna i kako na mjestu gdje bi joj se trebale nalaziti grudi nema ničega.  

Lovro je prije svega otkrio da je Ed ljubazan i pristojan. "Bio je visok i izrazito mršav, djelovao je nekako krhko. Njegova smeđa kosa bila je sasvim kratko ošišana, pa su se na blijedom licu isticale velike smeđe oči koje su me gledale toplo." 

Tako se Lovro ohrabrio i pitao za spol. Ed reče da je muškarac i nastavi:  

„'Međutim, u glavi, a vjerojatno i hormonalno, više se osjećam kao žensko.' 

'Aha, to se onda kaže da si trans...' 

'Tako je. Ja sam transrodna osoba.'" 

Razgovarali su, a Lovro je kasnije o svemu razmišljao. 

"Zašto svi moramo biti kao većina? Ja se, na primjer, ne uklapam u većinu jer ne znam igrati nogomet kao većina dečki. Zanimaju me stvari koje pak tu većinu ne zanimaju toliko. Čitam knjige i stripove. Čitam više od većine jer sam tako navikao." 

Dakle, nije mu bilo teško razumjeti Eda i prihvatiti ga onakvog kakav je. "Osim što mi ga je bilo žao jer je toliko stršao u odnosu na okolinu i jer je izabrao teži put, bio sam sasvim siguran kako je zbog toga imao grdnih problema tijekom odrastanja."  

Novi problem pojavio se čim su izašli iz Lukine zgrade i krenuli kući. 

"Jedan je nabildani mladić izbrijane glave sišao s klupe i prišao nam. Imao je usku majicu i mišići su mu se vidno isticali. [...] Nije mi se svidjelo kako se tip unosio Edu u lice ni način na koji gaje gledao. Ed nije ništa odgovorio, a tip je digao glas obraćajući se onoj dvojici koji su nam se sve više približavali." 

Lovru su gurnuli pa je pao. Zatim su zlostavljali Eda, sve dok se nije pojavila Nina i uvela red. 


Lovrini roditelji


Lovro se vratio kući, u jadnom stanju i razbijenih naočala. Kad je mama odložila knjigu koju je čitala, mogao joj je sve ispričati. 

"Mama je sjedila u oblaku dima i pažljivo me slušala. Nije me prekidala. [...] namjestila se u pozu kojom mi je jasno dala na znanje kako je spremna čuti i najgore moguće stvari od mene." 

Bio je to ozbiljan i važan razgovor. No Lovrin tata koji ima drugu obitelj tog vikenda nije bio spreman za ozbiljne razgovore sa sinom. 

Policajac ih je zaustavio zbog prometnog prekršaja. Ali tata nije imao novaca za plaćanje kazne. Lovro stupa u akciju. 

"Tata me nijemo promatrao. Izvadio sam svoj šareni novčanik na kojem je bio nacrtan Mickey Mouse i koji mije mama kupila još dok sam bio mali […] 

'Nije problem. Vratit ćeš mi kad dođemo doma.' 

Iako sam to rekao, iskreno sam sumnjao da bi mi tata mogao tako brzo vratiti novac koji sam uštedio kako bih si kupio nove tenisice jer je u posljednje vrijeme tata nešto odugovlačio i s plaćanjem alimentacije, a mama je govorila kako već mjesecima nije dao ni jedan euro za mene". 

Bio je to tek početak Lovrinih problema s tatom. Zato sam roman Vlaste Golub "Tajna žutog fascikla" pročitala napeto iščekujući kraj. Vama, dragi čitatelji, kraj neću otkriti. Možda još samo par rečenica o vremenu prije rastave njegovih roditelja. 

"Sjetio sam se koliko nas je puta mama subotom znala dočekati pečenim palačinkama kad bismo se vraćali s igrališta na kojem me tata uglavnom bezuspješno pokušavao naučiti kako šutnuti loptu i zabiti gol. Nisam naučio šutati loptu i davati golove, ali u sjećanju su mi ostala naša zajednička subotnja poslijepodneva i mamine palačinke."

Irena Ivetić | Jesen u šumi



Evo nas opet u šumi!

Lišće šušti pod nogama.

Ruksaci kestena puni!

Vjetar šapće u krošnjama...


Vjeverica doskakuće,

pa za lješnjacima ode...

Preko lišća ježić žuri,

kud li puti njega vode?...


Jesen krošnje pozlatila,

grmlje šipkom okitila,

s ptičicama zapjevala, 

s gljivicama zaplesala.


Darežljiva i blistava, 

šumi, šapće i miriše...

Jesen suncu i kišici

zlatnom tintom pismo piše...


                                                                                  Požega, studeni 2013. – studeni 2015.

                                                                                                  Irena Ivetić


Ankica Anchie | Raspelo


Pod križem teškim, tišina stoji,
Na vrhu Golgote, tuga se broji
Raspeto srce, krvavih ruku,
Na licu patnja, al' milost u pogledu

Svaka rana, ljubavi je priča
Svaki čavao, praštanje izdiše
Na drvetu križa, bol i slava
Tu je istina, vječna i prava

Oprosti im, reče, i nebo zadrhta
Zemlja pod križem suze prolijeva
Jer ljubav veća od smrti je bila,
Svojom žrtvom grijehe je prala

U tišini tog časa, svjetlo zasja,
Iako tamna noć je bila
Uskrsnuće u patnji skriveno,
S križa se spustilo, sa neba dato

Raspelo je simbol, ljubavi čiste
Gdje oprost nad mržnjom tiho blista
I svatko tko gleda u križ sveti,
Nađe milost imir, živoga Krista

nedjelja, 26. listopada 2025.

Miljenka Koštro | Prepoznat ću te

 

Po plamenu u očima prepoznat ću te,

po boji glasa dok se igraš biranim riječima,

kroz gustu maglu vidim tvoj skriveni kod,

u bunaru tvoje šutnje nazirem ljekovitu vodu

što ponornice bezimene je piju.

Na tvojim dlanovima gori opomene tiha žeravica, 

iz odrona suštine odmičeš nepotrebne buke

i bježiš u mitsku samoću, u slobodu

provjeriti je li šlag na torti promijenio okus i boju.

Dok mi mašeš s neke daleke zvijezde

prepoznajem tvoje vidljivo i nevidljivo,

kao što Mojsije razdvoji more

tako i ti opojna duha razdvajaš 

dubinu mraka od buđenja plave zore.

Ili nesebično plovimo u carstvu priviđenja.