Branka Smoje | Krugovi u vodi

„Previše sebe dadoh, tamo

gdje nije trebalo da me ima“

(Meša Selimović)

U tom trenutku sam mislio da rijeka stoji. Čak sam pomislio da ne letim, nego da zujim u mjestu. Čula se samo tišina. Vrućina je ležala na zemlji. Zrak je bio obojan česticama blještave prašine. Onda sam vidio da  male pahuljaste kuglice topole lagano plove rijekom. Bilo mi je lakše.

„Kueee, kueeee“ čuo sam, i ugledao princa Čarlsa kako odmara na velikom roza lopoču. Sporo je plutao do mene.

„Kako je vruće, ali  ja to jako volim „, kaže mi, i čujem „Prljusss“, i ne vidim ga više.

Vidim samo krugove u vodi koji se šire. Volim gledati te krugove. Pokušavam ih i sam napraviti laganim dodirom, ali mi baš ne uspijeva. Morat ću se više potruditi.

Osjetim kako mi sunce grije moje crne i žute dlačice, nasmiješim se Beti koja mi lagano dolazi u susret. Volim Beti, baš je draga, uvijek mi se lijepo javi. Volim njenu bijelu haljinu sa zelenim točkicama. Ali, jao, ne vidim je više.

„Gdje je,“? pitam se. Ugledam je na različku. Koja simfonija za oči. Čak mi se čini da ima oči boje različka. Ali kako je krilima pokrila cvijet, zapravo vidim samo njene oči.

Ja se spustim na maslačak. Lagano. Da me ne primijeti odmah. Mislim da mi je Teri, naš čuvar plaže, rekao da se to zove mimikrija. Sigurno je guglao. Pa to i on radi stalno. Čak ni ja ga ne mogu uvijek prepoznati u zelenilu.

Krila su mi se lagano podigla, zalelujao je blagi povjetarac. Nos mi je poškakljao miris različka.

Beti me primijetila. Nasmiješila mi se, i lagano ticalom namignula.

„Bari, lijepo mirišeš“, okupala me toplinom.

Mislim da su mi krila malo narasla.

Srce mi se rastapalo. 

Kucalo je brže od rijeke i bilo veće od krugova u vodi.

Beti… leptir

Princ Čarls…. Žaba

Teri….. gušter

Glavni lik….  bumbar

Branka Smoje | Vrijeme za kavu

Već je jedanaest. Pravi zimski dan. Grize. Rekla bi moja baba na miriše na snijeg. Bura se malo stišala. Imam sreću, sunce je provirilo. Grije. 

Približavam se kafiću. Konobarica upravo na jedan slobodan stol spušta moju produženu kavu. 

Pitala sam je kako zna da sam stigla.

„Tako lipo vonjate, da vas ćutim“, baš je slatka.

Kimam glavom i smiješim se. Lijepo je čuti.

„Kako ste? Kako mama?“ pita i osmjehuje se.

Ja joj zahvalim.

Serotonin lagano raste.

Netko je rekao da je vrhunac sreće kad stigneš u svoj omiljeni kafić, a konobar ti servira kavu, prije nego ti dođeš. Eto.

Zatvorim oči i dišem. Upijam. Zrake sunca mi stvaraju male plavo-ljubičaste točkice u očima. Onda mijenjaju smjer, prave krugove. Ja kao da lebdim.

Pogledam u more. Zrcale se milioni dijamanata. Malo bježe, malo se vraćaju. Igraju se. Kao da se drže za ruke. Palcem i kažiprstom napravim mali prorez i kroz njega promatram mala sunca u moru. Plava se boja vidi jedino uz obalu, sve ostali sjaji. 

Tu plavo-modru moram zapamtiti. Treba je staviti na platno.

„Nebo je žuto, a sunce je blu“, čuju se Gustafi. 

Pogledam. Kad duže  gledam, nebo postaje svjetlije, a sunce poprimi notu modre, kao i krugovi u mojim očima.

Doplutaju patkice. Njih četiri. Dvije ženskice i dva muškića. Jutros sam im donijela staroga kruha. One me gledaju, malo s podozrenjem.  Nahranim ih. Ostavim fetu kruha ispod masline za vrapčiće. Znam da me vide. Čujem ih.

Sve su glasniji. Mali zbor.

I dopamin raste.

Sjednem. Guc kave. Divna je. Zarobi mi osjetila. Kao oblak oko mene se širi.

Sunce me grije. Uživam.

Udahnem. 

Promatram patkice. Ženske su išarane u smeđim tonovima, a muški imaju stotinu boja, sve zavisi s koje su strane sunce. Boja na glavi do mene je ljubičasta. Ona prava violet. A sa strane sunca je zelena, boja jelke ili  trave. I tako se izmjenjuju. Ne trepćem.

Kako patak miče glavom, boje se prelijevaju. Blješte.

Kako bi bilo ovo prebaciti na platno. Nisam sigurna bih li boje pogodila.

I oksitocin raste.

Kafićki mačak mi se očeše o nogu. Rep mu je visoko i lagano na vrhu se savija.

„Mišo, danas imaš lososa“, pomilujem ga. Dobije svoju kesicu. Oblizne se i skoči na stolicu do moje. Prede.

Glasniji je od galeba u daljini. 

Nebo poprima boju akvamarina.

Patkice mirno plutaju. Svjetlucaju  biseri na moru. Bit će da zvijezde danju spavaju u moru.

Kao da okreće na jugo.

Mirišem more. Širi mi se nosnicama.

Serotonin mi je na najjače.

Zatvorim oči.

Dišem.

I guštam.

Branka Smoje | Sedmi kontinent

„KOLUMBO JE TRAŽO INDIJU, A NAŠAO AMERIKU.

SVATKO IMA SVOJU INDIJU, A I AMERIKU KOJA GA ČEKA.

VAŽNO JE IĆI“

(nepoznati autor)

Mexico

Sjajne točkice su se polako povećavale, kako smo se približavali zračnoj luci Mexico Citya. Ličili su mi na kolutove dima iz lula starih Asteca. Zamišljala sam ritualni ples oko vatre. 

Hotel, u kojem smo bili smješteni, bio je na Zocolu, glavnom trgu u gradu. Kako je bio prvi studenoga, Dan mrtvih, najveći praznik u Mexicu, to je Trg bio pun ljudi, pjesme i mirisa cvijeća.

Prošla je ponoć kada smo se moja grupa i ja prošetali trgom. Crna i žuta boja su se prepletale,  mariachi su svirali. Samo sam brkove i široke osmijehe vidjela  ispod velikih sombrera. U malim šatorima su starije žene pričale priče okupljenoj djeci, a ona su ih slušala širom otvorenih usta.

Mene je privukao zvuk bubnja. Osvrnula sam se i ugledala vatru, i grupu Indijanaca kako plešu.

„Idem do vatre“, rekla sam svojoj grupi putnika, i približila sam se plesačima. Plesali su u snažnom ritmu bubnjeva. Stala sam u krug, i cupkala na mjestu. Mirisni štapići su obuzeli zrak. I vatra je plesala. Ugledah gola leđa muškarca, orošena znojem i obasjana sjajem vatre. Do pola  leđa mu se spuštala perjanica. Crvena.  Mislim da sam malo zaslinila. Osjetila sam miris, nepoznat, ali ugodan, čini mi se pomiješan s mošusom.  Visok je. Mišićav. Leđa s perjanicom su se okrenula, i ugledah najsjajnije crne oči.

I samo lagani osmijeh. Uhvati me za jednu ruku, ja ga čvrsto stisnem, a drugom mi daje znak da mu se približim.

Stojimo u centru kruga, lagano se njišemo, jer su i bubnjevi malo usporili ritam. Slobodnom rukom mi pravi krugove iznad glave, šapuće, nešto na svom jeziku. Zatim promijeni ruku, a drugom me obuhvati oko struka. Sada smo još bliže. Snažno osjećam njegov miris. Duboko dišem. Upijam ga.

Polako me vodi prema jednom kraju kruga, sa bačve  nešto uzima, i prstima mi crta krugove po čelu. Miriše na cvijeće.

„Eto, sada sam ja tvoj suprug“, tiho mi kaže na engleskom.

„Ali , ja imam …..“, pokušavam odgovoriti .

Mahne rukom, kao da ne odobrava, „Pst, sada sam ja  tvoj pravi suprug“.

I stavi mi u dlan malu roza lulu od keramike. Mene je odmah podsjetila na falus. Ups.

„Ekipa, ovaj me upravo oženio“, okrećem se i glasno kažem. Čujem pljesak.

Onda u njegovoj ruci ugledam  posudu, do pola punoj novčanica i kovanica. On mi je pruža, ja se stvarno od srca nasmijem, stavim novčanicu. Podignem se na prste i poljubim svog novog supruga.

Sve se plaća, pa i brakovi. Oni pravi.

Branka Smoje | Tvoja soba obješena u zraku kao naranča

U Agenciji su mi dali ključ, i rekli da je najbolje da idem predvečer i da će se ona sama pojaviti.

Čim sam otključala ulazna vrata, osjetila sam cimet i vaniliju. Kolači. Vrata sobe su bila odškrinuta, rukom sam ih lagano gurnula. Zazvala sam je tiho, „Teodora“. Ništa. „Možda spava“, pomislih.

Pogledah kroz veliki francuski prozor. Velika narančasta lopta sa zapada  kao da sjedi na njemu. Cijela soba diše narančasto. Udahnem duboko, očekujući  miris citrusa. Ali golicaju  me vanilin kiflice.

 U tepihu kao da se sunce utopilo. Na zidovima kao da more sjaji u smiraj dana. Na jednom su zidu police pune knjiga i malih ukrasa, vjerojatno s putovanja. Drvenim  brodićem zatalasam more. Prstima dotičem papir crvenog  zmaja, poletim na istok. Staklenim pingvinićem odgegam na Greenland. Lagano dataknem  drvenu glavu crnkinje s velikim turbanom i odlelujam u Afriku. Putujem minutama. Plovim vremenom.

 Zid nasuprot je oslikan zelenom šumom. Pogled mi luta, vidim i ptičice na granama, sovu, vjeverice. Svjetlost probija kroz lišće. Pitam se tko si je dao truda.

Uza zid naslonjen je  veliki krevet, prekriven svjetlo ljubičastom mekanom dekom s puno jastučića u svim bojama. Zovu na uživanje. Kao da sam udahnula bajku .

Po sredini sobe je, kao centar svemira,  mali zeleni stol s vazom gusto naslaganih nevena. Svježih. I plavom staklenom  zdjelom punoj bombona. Karamelama. Tu je i  jedna ljubičasta fotelja, okrenuta svjetlu. Uzglavlje, malo sjajnije boje, vjerojatno od dodira ruku. Rukohvat od lakiranog drva, pamti i bolja vremena.

Koraknem prema prozoru, i osjetim nečiji pogled na leđima. Okrenem se i u fotelji je ugledam.

„Teodora, tu si“, i vidim narančasto bijelu macu, koja ne skida pogled s mene. Klupko se protegne. Kažu da je to znak da joj se sviđam.

„Hajde, moram te nahraniti“, blago joj govorim.

Branka Smoje | Sve nježne riječi svijeta

 

„Reci mi neku smislenu riječ“, čula sam Dujin uzdah.

„Riječ“, odrješito sam mu vratila.

„Sad smo pametni, a?“

„Da, pametna i rječita“.

„Daj molim te, objasni mi takvo ponašanje u dvije tri riječi. Stvarno te ne razumijem.“

„Mogu ti ja to objašnjavati s pregršt riječi, ali tebi neće i dalje biti jasno“.

„Ti mi nisi jasna“.

„Ti me najbolje razumiješ bez riječi“.

„Daj, molim te“, pokušao je pomirljivim tonom.

„Nisi zaslužio da ti išta kažem“.

„Pa ni riječ nisam rekao“.

„Da, ali si učinio. Ne mogu ti reći koliko si me povrijedio. Ignorirao si me cijelu večer, ali sam vidjela da su ti riječi ispadale iz usta s kumom od mlade,a“.

„Koje riječi?“

„Nisam slušala, ali ste otišli u dno terase, tamo gdje je vrag rekao laku noć.

I blago rečeno išao si mi na živce“.

„Pravo ću ti reći, nemam pojma o čemu govoriš“.

„Aj, reci mi u lice da nisi  faćkao kumu“.

„Iskreno rečeno, nisam. Samo sam pričao s njom,  mirne ti duše mogu reći.“

„Kako je tebi lako nešto reći i ostati živ“.

„A i ti najprije ispeci, pa reci“, i Duje povisuje ton.

„O, malo je reći da si dobar u tome“.

Tako samo nas dvoje sve glasnije nizali riječ po riječ. 

Na radiju je zasvirala Sve nježne riječi svijeta.

Svaka je riječ dalje bila suvišna.

Branka Smoje | Narančasti osmijeh

Plivajući prema bovicama ugledala je momka velikih tamnih očiju i kratko podšišane kose, svojih tridesetpet godina, s najvećim osmijehom dosada.

Dogodilo se da su se baš u isto vrijeme htjeli uhvatiti za onu narančastu.

„Ajte vi“, prepustio joj je.

Momak s velikim osmijehom.

„Nisam vas vidio do sada“. Arlena mu  je objasnila da dolazi malo ranije na plažu, ali da jutros malo kasni.

Nastavili su priču, kao da se znaju godinama, rekao joj je da se zove Marin, da je svako jutro ovdje, da otpliva tri puta od prve do zadnje bovice i da kombi dolazi po njega u podne.

To jutro je prije njega otišla s plaže. Nalaz koji je jutros predigla u bolnici htjela je na miru pogledati. Osjetila je jaku bol u desnom kuku. „Samo da nalaz bude dobar“, pomislila je.

„Vidimo se sutra“,  Marin je malo nezgrapno mahnuo.

Sutra su se opet sreli na bovicama.

„Čuvao sam za vas ovu narančastu“, rekao joj je s osmijehom veličine svemira.

Danas je imao puno pitanja za Arlenu, sve ga je zanimalo, i kako se zove, i gdje živi, i s čim se bavi, i što joj je hobi.

Zajedno su plivali prema obali, i on malo mlatarajući rukama, kao i ona.

„Možda i njega bole ramena i kukovi, kao i mene, ali puno je mlađi“, pomislila je Arlena i uputi se prema stepenicama.

„Ja ću s druge strane“, kaže Marin ugodnim glasom.

Nije odmah shvatila.

Dok je izlazila iz mora, s druge strane mula ga je ugledala kako izlazi liftom za invalide.

Raširila je oči, duboko udahnula i osjetila one ledene žmarce niz leđa. Pomislila je kako je ramena i kukovi zapravo toliko i ne bole. Nalaz i nije bio baš ohrabrujući, morat će na jesen na operaciju kuka.

Bila sretna što je upoznala Marina, tog mladića koji se žestoko živi život, koji je veliki optimist.

„Čuvat ću vam i sutra bovicu“, kaže najširi osmijeh.

„Dragi moj dječače, vidimo se sutra“, i ona  mu uputi ogroman. 

Branka Smoje | Moje priče, moji snovi

„Kad te život išamara, kad ti pokaže put s kojim nisi zadovoljna,

Onda je vrijeme da napišeš priču“

(nepoznati autor)

Jučer sam prisluškivala razgovor dviju žena u kafiću, jedna je spomenula je lijepe kate na svom balkonu. Bila mi je okidač, sjećanje me vraća u dane djetinjstva, na selo moje bake. 

Sjedim i dalje, a kako imam tamne naočale za sunce, sklopim oči i priča jednostavno teče kroz mene. Interesantno da poslije par rečenica odmah smislim naslov. Tako rečenice i moja pripovijetka postaju živo biće.

Jednostavno volim kad se riječi prospu po papiru.

Napišem otprilike pola priče, dole par natuknica, da ne zaboravim. Onda je malo ostavim, ali ona se kroz dane dok je ne pišem sama vraća. Koji put i na glas razgovaram s mojim likovima. Naročito kad navečer legnem. Kotrljam riječi, vrtim događaje, brišem, ponovo vraćam. Ponekad mi dođe na pamet neka dobra misao, ponavljam je, da ne zaboravim do ujutro. Često  se i dignem i zapišem, jer mi tako moćno zvuči, bojim se da je se neću sjetiti. I što je najvažnije, divim se sama sebi kao sam to dobro smislila.

Ima i ono, kad kažem sebi da ne mogu tako dobre rečenice, koje su mi prostrujale glavom, zaboraviti, da su jednostavno dio mene, jes, malo morgen, nema šanse da ih se poslije sjetim.

Živim s mojom pričom sedam, deset dana. 

Ponovo je iščitavam. Premještam pasuse. Onaj s kraja stavim na početak, pa ponovo vratim . Shvatim da je kratka, dodajem pasuse. Čitam nanovo. Sad mi se čini duga. Otvorim verziju broj dva, pa tu brišem. Žao mi je izbrisati sve dobre rečenice, možda mi zatreba koji put. Naravno, da to više ne pogledam. Onda je završim. I svaki sam put jako zadovoljna. Čak mislim da se lagano i zaljubim u svoje djelo.

Onda slijedi čitanje u školici. Rijetko prihvate odmah moju verziju. U većini slučajeva prihvatim njihove sugestije. Ali kako mi je učiteljica rekla da je to moja priča, mogu je braniti životom i ne uvažiti promjene.

Zatim je dijelim mojim dragim ljudima. Čekam efekat od tog. Uglavnom im se sviđa. Interesantno, svakome se sviđa nešto drugo. E, pa tako i treba.

Dešava mi se da napišem priču. Pročitam je prvi, drugi treći put, i onda shvatim da sam puno toga udrobila unutra, pa podijelim i napišem dvije.  Ne promijenim ime glavnog lika u drugoj, onda ipak to u neko doba napravim, ali ne na svim mjestima, pa kad čitam poslije desetak dana, pitam se koja je to sad faca uletjela među redove.

Bude tu i smiješnih situacija.Desilo mi se jednom da mi je sporedna junakinja poginula na dnu prve stranice, a na kraju treće je imala dijalog s glavnom.

To je kao kad gledam film, i ona uđe u sobu s podignutom kosom i zelenom majicom, a slijedeća scena , u sobi, ona spuštene kose i u plavoj majici. Uvijek sam se pitala ima li netko na tom filmskom setu tko se brine o takvim detaljima. Sad ih bolje razumijem, pa to se i meni događa s pričama. Ups.

Ma jel vama dok gledate film, padne ideja da nazovete režisera i kažete mu; Alo lave, imao si i bolju mogućnost, mogao si to tako i tako, ili što ti je trebalo onaj susjed u filmu? Koji put mi dođe želja da ukradem početak filma i razradim ga na svoj način. Rekao je meni moj prvi mentor, da slobodno krademo ideje, ali da pazimo da nas ne ulove.

Imam priča koje sam započela prije godinu, dvije. Čekaju me. Znam ja skoro sve o njima, ali volim i ovo iščekivanje. Mislim da još nisu dovoljno sazrile u meni.

Imam svoju tekicu gdje pišem bilješke, ideje, rečenice, svoje misli. Neke zapisujem na papiriće, pa ih poslije klamam u notes. Napravila sam tablicu vlastitih imena i nastojim ih ne ponavljati. Neka imena nisam ni upisala, a to su ona čije nositelje poznajem i baš me ne oduševljavaju u životu.

Bilo bi mi žao da nekome, koji čita moje bajke, poslije prve,druge  stranice bude dosadno, kao što i sama znam ponekad pročitati deset, dvadeset stranica i zaklopiti knjigu.

Svaki sam  put kad konačno završim priču, ono pravo zadovoljna. Bude mi baš drago. Ma i ponosna sam na sebe. Napravila sam nešto svoje, nešto za dušu, nešto što ostaje. I pomislim, eto, iscrpila sam sve teme, sve ideje. Nema više. To je to.

A onda me ponovo nešto potakne, dovede do ruba. I sve iz početka.

Koliko divnih priča čuči u svima nama.

Ček, ček jel sam to upravo iza sebe čula muški glas kako kaže da je izgubio ključ od kuće. Vau, koja mi ideja pada na pamet za novu story. 

Tvrdoglav lik, da ga to katkad ugrize za guzicu.

Spuštam i podižem zidove svojim likovima, želim vidjeti koliko su rastezljivi, onda postaju ranjivi, pa ih je lako smotati. Uostalom, kao i svih nas.

Branka Smoje | Oči od papra

„Ajde zlato moje, vrijeme je za ustajanje“, tankom rukom je uhvatila kvaku. Kako se sunce pojavilo u hodniku, tako su se bore i pjege na ruci još jače isticale. Sjetila se kako je svojoj mami govorila da maže svoje ruke, da se te staračke pjegice toliko ne vide.

„E, čerce moja, vrime ih je već premazalo“.

Tišina.

„Senčika, idemo na nogice“, malo glasnije će Magi. Voljela je kad joj unuka dođe. Kći je otputovala kod muža na brod, i mala će biti s njom sedam dana.

„Možda Antoniji nisam prije puta trebala sve ono reći, ali smatram da mater mora reći i ružne stvari,“ Magi je u mislima vraćala razgovor. Kći joj je odbrusila da se nikoga ne tiče što navečer izlazi, i da je boli briga što susjedi govore. Ako bude kakvih promjena koje bi trebala znati da će je na vrijeme obavijestiti.

„Pusti me još malo,“sneno će djevojčica.

„Ma kako sliči na Tonča. On bi joj se tako radovao“, pomisli na svog preminulog supruga. Davno je ostala udovica. Antonija je imala pet, a Krešo dvije godine.

„Vrijeme je, sad će ti doći ujo i Vava, pa te vode u vrtić“, Magi  zagrli djevojčicu.

„Ja ne bi u vrtić“.

„Moraš mila, baka mora kod zubara. Doći ću ranije po tebe. Važi?“

„A oćeš mi kupiti kinder, a?“

„Ako budeš dobra“

„Uvijek sam dobra, to mi mama kaže“

„Ajde vidjet ćemo. Da znamo mami reći“.

 „Nikad nisam imala vremena za maženje s mojom djecom. Stalno sam bila u agenciji.Sad tek shvaćam kad bi mi  mater rekla da joj je divno s Antonijom i Krešom“, Magi je zagrlila unuku.

Branka Smoje | Šestica za vađenje

Poravna ljubičasti ukrasni jastučić, malo se udalji i bude zadovoljna kako je uredila svoj novi dnevni boravak. Zelena boja zidova je dala sobi prozračnost. Slikat će je i staviti u brošuru. Dobro će joj doći sad kad je otvorila poduzeće za uređenje interijera.

„Još samo da zalijepim pločicu s prezimenom na vrata“, pomisli Matija.

Nećkala se da li da na pločicu stavi puno ime i prezime, ali odluka je pala samo na prezime: Kulić. 

Odjednom osjeti žestoku  bol u zubu, gore desno.

„Ma di baš danas, u petak popodne?“, uhvati se za obraz. Bol ne jenjava.

Napiše mail svojoj zubarici, nadajući se da radi.

Naravno da nije radila. Matija popije tabletu za bolove i nada se da će izdržati noć. Prespavala je na kauču.

Ujutro se probudila sa natečenom stranom lica. Kad je vidjela svoj odraz u staklu, činilo joj se da joj lice ima boju zidova.

„Dođite odmah“, oglasila se poruka njene zubarica koju je dobila mailom.

Nadala se da će uspjeti iz Solina doći do kraja radnog vremena.

Stigla je taman kad je iz ordinacije izlazio visok muškarac, širokih ramena. Mirisao je na aniseptik.

„Gospodine Buliću, javit ću vam se drugi tjedan“, čula je glas zubarice.

Dobila je antibiotik.

I njoj je rekla da će joj se javiti drugi tjedan i da će vidjeti što će napraviti s tom četvorkom.

Vikend je uglavnom  provela sjedeći na kauču. Red tableta protiv bolova, red anibiotika.

U ponedjeljak ujutro je oteklina malo splasla, ali ju je još uvijek boljelo.

Doktorica Mešin joj je rekla da bi se nakon pet dana trebala bol smiriti.

Matija Bulić je muškarac u ranim četerdesetim, novinar i u slobodno se vrijeme, kad službeno  ne putuje, bavi sportom. No, oduvijek ima problema sa zubima, krhki su mu i lome se često. Promijenio je veliki broj zubara, dok nije pronašao doktoricu Mešin. Savjetovala mu je da stavi implantate, najprije na gornju, a poslije i na donju vilicu. Imao je samo svoja prednja četiri zuba  i šesticu gore  lijevo. Ostalo su bili umjetni.

Danas je  očekivao doktoričin mail. Do navečer ga nije dobio, pa je odlučio sutradan otići do nje.

„G. Matija, dođite sutra. Ipak sam odlučila izvaditi šesticu“, Matija je dobila mail i ostala začuđena.

Provjerila je adresu maila, bio je u redu, matija.ulic@gmail.com.

„Koliko me sjećanje ne vara, doktorica je spominjala četvorku“, Matija je pokušavala jezikom brojati gornju desnu stranu usta. Možda nije dobro čula, tješila se.

Odlučila je sutra otići kod doktorice. Možda je neki nesporazum, pomislila je.

Možda je doktorici dao krivi mail, ujutro je Matija ustanovio da je ispravan: matija.ulic1@gmail.com.

Uputio se u ordinaciju. Tamo je već sjedila vitka plavuša i listala magazin.

„I vi čekate“, Matija je pristojno pozdravio. Za oko su mu zapele njene velike zelene oči.

„Da“, Matija je kratko odgovorila i podigla pogled.

Opa, pomislila je, ovaj nije loš, a nema ni vjenčani prsten. Vrijeme je sporo prolazilo.

On je prčkao po mobitelu, a ona je listala drugi časopis.

„Ja sam odlučio staviti implantate, a vi?“, on  je želio prekinuti tišinu.

„Meni je natekao zub, pa mi je doktorica javila da dođem izvaditi šesticu“, sad se i Matija raspričala.

„O, i meni bi trebala izvaditi šesticu“, on se čudio.

Uto izađe medicinska sestra, koja je danas stigla na zamjenu.

„Za vađenje šestice, neka uđe Matija….“, ne stigne sestra do kraja izgovoriti.

„ Ja sam „, Matija se naglo digne i ispusti novine po podu.

„Ja sam“, Matija poskoči i spremi mobitel u džep.

Oboje se pogledaju, pogledaju sestru. Sestra gleda njih.

Začuje se smijeh.