Slavica Sarkotić | Starci lete u nebo

Tuzlanski memento

U noćno nebo iznad Tuzle

Lete pahulje crne

Snovi su to i duše

Ostarjelih radnika ugljenokopa

Profesora, kopača soli, znanstvenica i domaćica

Isprepletene pahulje sitne

Vinuo vjetar jesenski put svemira u beskraj

Tamo

Gdje sve počinje i završava

U pahuljama crnim

Poput najcrnjeg ugljena tuzlanskog

Duše su nečijih majki i očeva

Baka i djedova

Čije su ruke radile i milovale

A onda onemoćale

I tražile samo mrvu nježnosti pred neizbježan kraj

Vapile za dodirom najmilijih

Za glasom toplim

Bile su to oči koje su plakale suzama

Bjeljim i čišćim od najčišće soli tuzlanske

Otploviše u beskraj prema svjetlu i Suncu

Iz mračne tuzlanske noći i iz plamena

Koji ih je progutao bez milosti

Starci lete u nebo

Tamo gdje ih čeka vječni mir

Pretvoreni u crne pahulje

Lete u nebo sitni kakvi su bili i za života

Živi a nevidljivi

Lete u obliku crnih suza čovječanstva koje propada

Zastanimo danas načas

I ispratimo ih barem mislima

I ponekom molitvom

------------------------------------------- Pjesma posvećena stradalima i preminulima u požaru u tuzlanskom domu umirovljenika 5.11.2025.

6.11.2025.

(fotografija preuzeta s interneta)