Tuzlanski memento
U noćno nebo iznad Tuzle
Lete pahulje crne
Snovi su to i duše
Ostarjelih radnika ugljenokopa
Profesora, kopača soli, znanstvenica i domaćica
Isprepletene pahulje sitne
Vinuo vjetar jesenski put svemira u beskraj
Tamo
Gdje sve počinje i završava
U pahuljama crnim
Poput najcrnjeg ugljena tuzlanskog
Duše su nečijih majki i očeva
Baka i djedova
Čije su ruke radile i milovale
A onda onemoćale
I tražile samo mrvu nježnosti pred neizbježan kraj
Vapile za dodirom najmilijih
Za glasom toplim
Bile su to oči koje su plakale suzama
Bjeljim i čišćim od najčišće soli tuzlanske
Otploviše u beskraj prema svjetlu i Suncu
Iz mračne tuzlanske noći i iz plamena
Koji ih je progutao bez milosti
Starci lete u nebo
Tamo gdje ih čeka vječni mir
Pretvoreni u crne pahulje
Lete u nebo sitni kakvi su bili i za života
Živi a nevidljivi
Lete u obliku crnih suza čovječanstva koje propada
Zastanimo danas načas
I ispratimo ih barem mislima
I ponekom molitvom
-------------------------------------------
Pjesma posvećena stradalima i preminulima u požaru u tuzlanskom domu umirovljenika 5.11.2025.
6.11.2025.
(fotografija preuzeta s interneta)
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.