Ankica Anchie | Pet glasova u jednoj duši

Uvodna riječ:

"Duša je polifonija. Ponekad šapuće blagim glasom nade, ponekad urla kao oluja. U meni govore mnogi pjesnici, a svaki od njih je ogledalo mog vlastitog daha. Ova zbirka nije samo poezija — to je mapa mog srca, razlomljena u pet svjetova."

NOĆ U PROZORU

Grad večeras miriše na vlagu i grijeh

Ispod svake lampe stoji duh,

šapuće mi o izgubljenim ljubavima

Na pločniku cvjetaju opušci,

a ja hodam bosa da krvlju ispišem stih

Nebo visi nisko, kao prijetnja,

a ja ga ljubim pogledom

jer u mraku se jedino prepoznajem

Kad sklopim oči,

svijet nije dalek,

nego sabran u meni

U svakoj pori kože

stoji rijeka neizgovorenih riječi

Tražim smisao u nemiru,

ali smisao bježi

Možda sam sama sebi put,

možda sam zrcalo Boga,

ili samo sjenka

što luta između dva daha

Na stolu ostao je ključ

Nije otvorio vrata,

nego sjećanje

Tamo smo sjedili,

ti i ja,

i kruh je bio mekan,

a vino bilo puno kao srce

Ništa nismo rekli,

a sve smo znali

Sad kad sam sama,

otvaram ključem prazninu

i nalazim te opet

u mirisu kruha

Kad se probudim,

ja vjerujem da ćeš doći

Zora ima tvoje oči,

ptice imaju tvoje ime

U tvom glasu krije se dom,

u tvom osmijehu počinje vječnost

Ako si daleko,

moja nada putuje,

a nada je jača

od svih granica i godina

Ne govori mi sad o ljubavi,

ako još ne znaš krvariti!

Tvoje usne bile su oštrica,

moje srce bio je plamen

Sudili su nam,

rekli da smo krivi,

ali mi smo bili jedina istina

I kad si otišao,

ostavio si mi pepeo.

A znaš li, ljubavi –

pepeo je jači od kamena,

jer pamti vatru

             ***

Završna riječ:

"U meni su svi glasovi, a ipak su svi moji Jer poezija nije samo riječ — ona je disanje duše kroz tuđe oči. Ako se prepoznaš u nekom od ovih stihova, to znači da smo isti — da smo jedno."