Aleksandra Načinović | Plamen za papu Franju

Upalit ću svijeću za papu Franju
čovjeka koji je došao s kraja svijeta
i donio buona sera umjesto gromova.

Zvat će ga tri puta imenom,
srebrnim čekićem dotaknuti čelo,
skinuti prsten ribara
s ruke koja je blagoslivljala i grlila.

Vere papa mortuus est.
Pokrit će mu lice velom,
zapečatiti odaje.
Zvona će objaviti ono što srce već zna.

Devet dana žalovat će svijet.
Drveni lijes —
ne čempres,
ni olovo ni hrast —
nosit će njegovo tijelo.

Ne u vatikanskim grobnicama,
nego pod svodom Santa Maria Maggiore,
gdje možda snovi lakše dišu.

Ja, koja se s vjerom igram
kao s rubom suknje,
osjećam se siroče.

Kao da mi je umro otac,
nono, stari prijatelj.
Dodirnuo me čovjek —
bez riječi, bez uvjeta.

Ostaje muk
u prostoru gdje je bio glas.

Sada mislim
na one koji vjeruju dublje od mene,
na njihovu tugu bez zaklona.

Svijet se zatrese kad ode pravedan.

Ja, koja vjerujem samo ponekad,
čuvam plamen
kao da bi mogao još jednom
pozdraviti svijet s prozora.