Božica Jelušić | Sitnocvjetna grana, oproštaj

Vidim te kao granu što je njihala pticu,

Kao visoki napon, od koga žarulja žmirka.

Trag uzdrhtala zeca u gustom polju sirka,

Komadić plavoga neba: željenu provjetricu.

U neko ljeto davno bijaše doba meda:

U raskoši su cvali bagremi, kesten i lipe.

Uklanjao se osmijeh zlu jeziku Ksantipe,

Odbijalo je srce da svoje barjake preda.

Ali promijeni vrijeme podstavu poderanu,

Uvela mladost traži otužnu utjehu trampe:

Puder na licu, zlatni zub, abažure za lampe,

I sitnocvjetnu krošnju, sepijom nacrtanu.

Oluja diže krila u tom pitomom kutku.

Carstvo buke i bijesa, stari vilajet tame.

Gdje pada zastor sitne prašine nakon drame,

Vidim te kao granu, odavno otkinutu.