Božica Jelušić | Kutija šibica vlažnih

Bilo bi dobro da sam opet dobro, bar mrvu.

Da svjetlo snagu svu ne gubi, da se ne gruša.

Da se misli iz kandži orlušine othrvu,

I da sjenicu zimsku u šumi uho sluša.

Al' običnost me plaši: u nepoznato srljam.

Molim se nekom starom božjaku drugorednom.

Brojeve zaboravim, red vožnje Ramom mrljam,

Pa neprestano vozim na tri pruge odjednom.

Trudim li se bez daha da budućnost ubrzam?

Koliko snage treba da vadim dan iz mulja?

Da ostanem na mjestu, na zvono se ne trzam,

Nit' iz kuhinje bježim od pregorjela ulja.

Zar trebalo je baš žigicom srca na prvu?

Što li je to u meni, da vlažan fosfor pali?

Bilo bi dobro da sam opet dobro, bar mrvu,

I da sam poput drugih, kojima ništa ne fali.