Ivan Meroveus | slanoća

ljubopitljiv i drzak
ne krijem riječ
a zbog riječi ljutnju uzmeš
kao žeravu dlanu
i ono svoje na njem
koje u drugim očima
prepoznaš kao nepovjerenje
prosto otkineš, odbaciš
zar tako braniš se -
oštricama usmjerenim k sebi
kad trebala bi udariti
i ozlijediti
drugome uzvratiti?
ali znaš, pogađaš
i sad još uvijek peče
neobjašnjivo
i manevar i u njemu obrat
i sve se vrati
kao loše upućen bumerang
i priznajem, znaj
laik sam u daminom gambitu
gdje uvijek izgubi onaj
na kraju
tko slaveći olako uzme
danajski dar
možda stoga nisam ukoričen
i još uvijek tečem od ludosti
drznuvši se refleksijama
jer nemam bogove i
ne vjerujem u ljudske svetosti
svi smo krvavo slani ispod kože
i razlikujemo se jedino
po odvažnosti
slanoćom se kušati