Mate Milas: ŽIVOT DRUGIH
Nemoj biti ljuta, takvih puno ima,
Pipcima praznine tuđe mane traže,
Pa u tami, krišom, rašire to svima,
Ne znajuć da samo niskost svoju snaže.
Ne trebaš se, dijete, obazirati na to,
I za takve uvijek imaj osmijeh drag.
Pa na praznu podlost, nastoj ko u inat
Blistave vedrine ostaviti trag.
Oleg Antonić: SPOKOJ OKO MENE
Uspjela sam što si meni svjetovao,
ustrajala kad je zloća rasla bijesna,
iznijela prazninu sebi dok je tijesna;
zahvalna za spokoj koji si mi dao!
Ponijela me slika svijeta što se smije,
lakoću sam tvoju podijelila drugom;
plativši samoćom, ponirući krugom;
što ću sada, mili, jadnija no prije?
Mate Milas: NIJEME PORUKE
Opor ti je osmijeh, ugasla vedrina,
Vjeru u ljude zagrizla je zloća,
Zacijelila nije ranjena nutrina,
Utjeha je duhu spokojna samoća.
Nek liječi gorčinu samotan smiraj,
Čežnju za bližnjim raspirit će vrijeme,
Opreznije, dijete, suputnike biraj,
Slušaj mjesto riječi poruke nijeme.
Oleg Antonić: U ZAPEĆAK SNOVA
Selfija na fejsu vidjela sam dosta,
pomislila rijetki bez osmijeha žive.
Pretpostavke moje, sve odreda krive,
podigle mi status nezvanoga gosta.
Ne brini se! Idem sa sobom se sresti.
Bližnjemu ću biti nečujna tek bova.
Pobratimstvu lica u zapećku snova
ganutljive odsad opaske ću plesti.
Mate Milas: TOPLINA
Ljudi su ko vatra u studenoj noći,
Posvud plamsa žar kreposti i sreće,
Al' za istinu moraš k plamenu poći,
Da ugrije ti dušu il' da te opeče.
Vidim, još si ljuta, izdaja te muči,
Smeta ti i odsjaj varljivoga plama,
No prići ako nećeš niti jednoj luči,
Ostat ćeš sred mraka promrzla i sama.
Oleg Antonić: DO SMISLENOG PLOVA
Nije mi do plova bez ostalih ljudi.
Tek ugase jedro nasrtaji pjene,
nepronične žaru zapljusnu me sjene
da se čini svi su zaludni mi trudi.
Probirati bližnjeg nije mi u vjeri.
Iz istoga mora lomne svi smo vlati.
Samo da mi sinu smisleni alati
za toplinu dati baš u pravoj mjeri.
Mate Milas: ISPOD ZVIJEZDA
Ne zamaraj se i ne snatri ideālā,
Uvijek će na zemlji korov dobro rasti.
Pod svjetlošću zvijezda stvorenja smo mala,
Ključaju pod kožom prizemne nam strasti.
Ne osvrći se, pusti; samo naprijed kroči,
Pred tobom se srebri željom posut put.
Slijepa su nam htijenja, varljive su oči,
Šapat srodne duše ti ćeš srcem čut.
Oleg Antonić: KROZ VALOVE LIJENE
Hoćeš reći... život... nije šećerlema...
shvaćam... to što nudiš razumna je staza...
bogme... zašto bih baš bila kamikaza?
Čini se sad... svaka... nestade dilema...
jedino što... ne bih... i ja da se pjenim...
gdje se trži ljubav... usporava zoru...
stremeći do bola pozitivnom skoru...
pa se... eto... nećkam... k val...ovima lijen... Glulp---
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.